04.04.2015.

Samoborski križni put

Krist nudi vječnu domovinu

I u Samoboru je održan prvi noćni križni put. Ideja za njegovo pokretanje, po uzoru na poznatu hvarsku pobožnost "Za križem", došla je iz Bratovštine sv. Jakova apostola, koja će uskoro zaživjeti na Vrhovčaku. Njeni osnivači, Radovan Librić i Vlado Kenda, hodočastili su prije četiri godine u Santiago de Compostela. Pješice su prošli tzv. "francusku rutu" pa su i bratovština i pil sv. Jakova, kupljen u španjolskom svetištu, a koji planiraju postaviti u dvorištu obitelji Librić na Vrhovčaku, zahvala Bogu za 40 dana i 900 km na hodočasničkom putu sv. Jakova apostola. Bratovština će se, pak, baviti poticanjem višednevnih hodočašća, posebno onih u Santiago, na što se iz godine u godinu odlučuje sve veći i veći broj ne samo vjernika.

Noćni križni put započeo je u petak, u 22 sata u samoborskoj franjevačkoj crkvi. Nakon poticajnih i ohrabrujućih riječi gvardijana fra Nikole Vukoje, koji je hodočasnicima osvijestio da će "noćas živo evanđelje hodati samoborskim stazama", izmolili smo prvu postaju križnoga puta pape Franje, a onda i pet Očenaša i dvije desetice Žalosnog otajstva krunice, na različite nakane.

Potom je formirana procesija na čijem je čelu bio prvi križonoša, Samoborac Vlado Kenda, njegov je pomoćnik bio Mario Hećimović, a križ su tijekom noći, s kandelabrima u rukama, pratili mladi Razumi iz Konščice, župa sv. Martin pod Okićem – Franjo, Josip, Luka, Matija, Petar i Tomislav. Slijedio je hod više od 50 vjernika, predvođenih kapelanom Josipom Čuligom, prema kapelama sv. Ane i sv. Jurja, a tamo nas je dočekao i samoborski župnik vlč. Davor Štuljan, kojem zahvaljujemo što je podržao ideju o noćnom križnom putu.

Nakon križa, na završetku Kalvarije, slijedio je spust prema crkvi sv. Mihalja, gdje nas je dočekala Mira Rubinić, koja brine o kapeli i kipu sv. Antuna u Rudarskoj dragi, a koji je bio 6. postaja. Uspinjući se prema Gradišću, prvo do križa među vinogradima, a onda i do kapele sv. Filipa i Jakova, put nam je, osim šest kandelabera, osvjetljavao i mjesec. A kod kapele su nas, u kleti Bratovštine sv. Filipa i Jakova, dočekali Anica i Josip Blažević te Miroslava Vrtarić s toplim domaćim čajem. Slijedio je hod prema križu na Dubravi, zatim prema kapeli sv. Vida na Vrhovčaku, te pilu sv. Jakova apostola u izgradnji. Tu nas je obitelj Librić poslužila toplim čajem koji je u prohladnoj noći, ali bez najavljivane kiše, ugrijao pomalo umorne i već pospane hodočasnike. Nakon pila na Bahovčevom, spustili smo se do kapele sv. Jelene Križarice u Sv. Heleni, kako bismo izmolili 13. postaju križnoga puta. Još jedan čaj pripremila je i u termosice pohranila večer ranije Blaženka Milković, kako bi nam se sa sinom Filipom mogla pridružiti u osamsatnom hodu po samoborskim bregima. Završetak pobožnosti bio je u župnoj crkvi sv. Anastazije, gdje nas je i opet dočekao vlč. Davor. Nakon njegovog blagoslova slijedila je zajednička fotografija. A onda, kako tko - netko na posao, a netko na spavanje. Prije spavanja pitali smo križonošu Vladu Kendu za dojmove nakon osam sati s križem u rukama: "U noći sa četvrtka na petak, koje mi kršćani zovemo i Velikim četvrtkom i petkom, bio sam prvi križonoša na noćnom križnom putu. Osjećao sam da su mi ti trenuci potrebni kako bih malo bio sam s Kristom patnikom i kako bih, na svoju osobnu nakanu, mogao nositi 'teret', koji je, u usporedbom s teretom Krista, koji je trpio za nas, ništa. Sve je lakše kad su prijatelji s tobom, a obitelj u duhu. Zapravo je svatko od nas križonoša, svako od nas nosi svoj križ, svakoga dana, u ovom svijetu na koji smo stigli i u kojem smo putnici, a da nas nitko nije pitao želimo li to biti. Onda nam uskrsli Krist nudi vječnu domovinu, u kojoj više nećemo biti putnici, nego ljudi, kako nas to uči Isus Krist, jednostavni, opušteni, mirni, sa svojim stavovima i mali, ali čvrsti kršćani".

Na kraju, nekoliko zanimljivosti. Trasa je križnoga puta prolazila kroz sjedišta šest samoborskih bratovština – Sv. Jurja, Sv. Mihalja i Florijana, Sv. Filipa i Jakova – Gradišće, Sv. Helene, Sv. Vida te sv. Jakova apostola – Vrhovčak. Želja je organizatora da se te bratovštine godišnje izmjenjuju u nošenju križa. Nadalje, sudionici su pristigli iz desetak župa – osim iz samoborskih, bilo ih je iz Zagreba i Jastrebarskog, pa čak i iz jedne splitske župe. I baš su oni bili oduševljeni našim drevnim kapelicama. Najstariji je sudionik bio 61-godišnji Josip Razum iz Konščice. Albe, tunike za križonošu i pratnju osmislila je Lidija Momić, krojačica, članica udruge, a Joža Blažević je osmislio kandelabre, svijećnjake. Postaje križnoga puta animirali su kapelan Josip Čulig i Radovan Librić, dok su se u molitvama desetica krunice izmjenjivali sami hodočasnici.

Prijave za novog križnošu iz redova samoborskih bratovština ili pak iz redova sudionika ovogodišnjeg noćnog križnog puta, započinju. Možda ćemo dogodine hodati i nekom novom trasom, uz neke druge samoborske kapele i križeve krajputaše. A naša će pognuta glava pred Kristom raspetim uvijek biti svjedok naše vjere u Krista uskrslog.

Gordana Ivir

 
04.04.2015.

Radionica bojenja jaja u Samoborskom muzeju

Dragocjeno nematerijalno kulturno dobro

Radionica bojenja jaja u Samoborskom muzeju

Na blagoslov jela u naše samoborske, ali i u zagrebačke crkve, danas i sutra će krenuti i polaznice radionice bojenja jaja, tzv. pisanica, koja je održana u Samoborskom muzeju, pod vodstvom Dubravke Šarić iz Zagreba.

Na malim, za tu prigodu izrađenim "grijačima", topio se pčelinji vosak. U njega su umakalo "pero", a zapravo grančica vinove loze na čijem je vrhu bila pribadača. Tim su se perom na kuhanim jajima crtali motivi sa samoborske narodne nošnje, odnosno lajbeka, po predlošku koji je načinila viša kustosica muzeja mr. Lela Roćenović. Važno je da je vršak pera stalno zagrijan i da s njega ne curi vosak, jer višak, koji može kapnuti na jaje, ne može se kasnije u potpunosti sastrugati, pa takvi dijelovi jajeta, nakon umakanja u boju, ostaju neobojeni.

Jaja su se potom bojila umakanjem u nekoliko boja, a najljepša je bila ona koju daje ljuska crvenog luka. Nakon sušenja, vosak na tako obojenim jajima grijao su pokraj grijača, kako bi se rastopio i onda krpicom lakše uklonio. Iako, neke polaznice nisu skidale vosak, jer ta je tehnika karakteristična upravo za samoborski kraj. U oba je slučaja slijedio završni "glanc", odnosno trljanje ljuske jajeta špekom.

Polaznice radionice obojena su jaja potom ukrašavale tehnikom struganja, i to skalpelom, iglom ili oštrim nožićem.

Podravske pisanice i one izrađene u istočnoj Hrvatskoj na popisu su nematerijalnih kulturnih dobara. Možda jednoga dana i ove naše, samoborske, s tradicijskim motivima, dospiju na isti taj popis. Ovakve radionice zasigurno tome mogu doprinijeti.

Gordana Ivir

 

Samoborski križni put

Radionica bojenja jaja u Samoborskom muzeju

Arhiva 2015

2019

2018

2017

2016

2014

2013

2012

2011

2010

2009

2008

2007

2006

2005

2004

2003

2002