Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Ivan Kreutz
NA RUBU EUROPE

Sve je više rođenih Zagrepčana koji su se odlučili za život u pitoresknom Samoboru

Nobl život u Samoboru

U prvi mah bio sam uvjeren da se radi o naručenom i debelo plaćenom prikrivenom oglasu, čitajući nedavno u visokotiražnom tjedniku NACIONAL članak pod naslovom "Živjeti u Samoboru". Osnovna teza napisa: život u Samoboru je idiličan. Kao dokaze autor navodi izjave niza poznatih osoba, koje su se tu doselile. Vjerojatno nesvjesni sljedbenici Jeana Jacquesa Rousseaua ("le retour a la nature" - povratak prirodi), intervjuirani oduševljeno pričaju o zelenoj travi okućnice, spavanju lišenom prometne buke, buđenju uz cvrkut ptica i tome slično. Slatka slika zaslađena i samoborskim kremšnitama.

Sve je više rođenih Zagrepčana, tvrdi autor članka, "koji su se odlučili za život u pitoresknom gradiću Samoboru". I ja sam jedan od njih. Prije 23 godine rekao mi je šaleći se legendarni Ivica Sudnik:

- Deset let bute kuferaš. A posle bumo videli, ak' vas bumo primili.

Primil me je puno prije. Za stolom u nekadašnjoj gostioni Medved. A poznati zagrebački advokat i predsjednik Kluba Zagrepčana Silvije Degen rekao mi je svojedobno:

- I ti si, dakle, postal član zagrebačke dijaspore u Samoboru. Svi vi bežite pred dojdekima kaj su nahrupili v Zagreb. Ali kaj je suđeno, ni zbegnuto. Taj ruralni plimni val prije ili kasnije dosegel bu i Samobor.

Nacional tvrdi kako kvadratni metar gradilišta u Samoboru neće dugo biti povoljniji, nego u Zagrebu. Može se očekivati stampedo zainteresiranih. Također i daljnja devastacije slike grada i okolice izgradnjom urbanih spomenika moralne iskvarenosti korumpiranih činovnika.

Bezrezervna oduševljenost novinara Nacionala Samoborom je tolika da izaziva sumnjičavost. Postoje li neki skriveni razlozi koji su je motivirali? No dobro, možda i nije bila baš bezrezervno oduševljenje. Autor panegirika Samoboru nikako nije bio oduševljen i gradonačelnikom Samobora A.D. Filipcom. Tekst u posebnom okviru unutar članka naslovljen je "Gradonačelnik odbio pomoći", s nadnaslovom "Neprimjerena reakcija lokalnih vlasti". Ne ulazeći u razmatranje gradonačelnikovog smisla za public relations, očito je da on nije bio sudionik u stvaranju slike Samobora kao idilične pastorale.

Vjerojatno tu predodžbu ne bi imao ni novinar Nacionala, da je na samom ulazu u Samobor skrenuo u ulicu imenovanu po pjesniku Dobriši Cesariću. Stanovnici obiteljskih kuća u toj ulici rekli bi mu kako ih jutrom ne bude ptičice, već buka tristotinjak autobusa Samoborčeka i Autoturista koji poslije 4 sata izlaze iz remize na dnu ulice. Uglavnom se radi o prestarjelim vozilima, svojevrsnim dinosaurima, kakvim je već odavno zabranjeno prometovanje na europskim cestama zbog otrovnih ispušnih plinova, uzročnicima raznih bolesti, pa i raka. U sastavu tih ispušnih plinova najopasniji je dioxin, inače poznat i kao bojni otrov. Vjerojatno bi pjesnik Cesarić u buci iz pregorjelih ispušnih lonaca prepoznao urlik boli dinosaura, koje svako jutro bezdušno tjeraju u trk, unatoč potpune istrošenosti svih njihovih sklopova. A svake se večeri isto tako bučno i smradno tamo vraćaju na spavanje. U zimskim se noćima uopće ne gase motori, da se ne zamrznu dovodi nafte. Ispušni plinovi iz tristotinjak autobusa šire se cijelim stambenim područjem.

Ali nisu Samoborček i Autoturist jedini uzročnici svojevrsnog ekocida u tom dijelu Samobora. Na neizgrađenoj parceli na uglu Cesarićeve i Španovićeve ulice izloženi su (bez istaknute firme poduzeća) polovni građevinski strojevi za prodaju i iznajmljivanje. Budući da ih svaki čas pale dok ih servisiraju ili demonstriraju potencijalnim interesentima, oni stvaraju nesnosnu buku, zagađuju zrak ispušnim plinovima iz dotrajalih dizelskih motora, a od vibracija se tresu okolne kuće. Jedna od njih je i dom za stare i nemoćne. Tko je izdao dozvolu za takvu djelatnost uz obiteljske kuće?

Na istočnoj pak strani Cesarićeve ulice nekakve su ruine od kontejnera okružene otpadom, koji pripadaju firmi za uvođenje plina. Očito nemaju WC-a, jer radnici svoje potrebe obavljaju uz kontejner. Malo je dalje i neuređeni prostor nekakve vučne službe s olupinama automobila. Na uglu Cesarićeve i Ćirilometodske ulice niknuo je veliki prostor s teretnim vozilima, odmah uz kuću jednog invalida. Jedna se kuća već dvije godine prodaje – uzalud.

P.S. U nedjelju 18. o.mj. navršava se 25. godišnjica smrti Dobriše Cesarića.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)