Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Ivan Kreutz
NA RUBU EUROPE

Udar za udarom na umirovljenike

Ma ljudi, je li to moguće?!

Otputovao je naš Mladen Delić, zauvijek. Čuvenog sportskog radio i tv-reportera, ali i doajena pisanog novinarstva, treba pamtiti po mnogo čemu. U širokom auditoriju danas bivše države ostao je pak upamćen po onom uskliku zapanjenosti:

- Ma ljudi, je li to moguće?!

Osobno Mladena pamtim kao vrlo dragog kolegu, vrlo profesionalnog na poslu i vrlo opuštenog veseljaka poslije obavljenog posla. Sretali smo se kao suradnici u RTV-reviji Studio, na sastancima Programske komisije tada JRT-a (planiranje sheme emitiranja emisija) i na skijaškim natjecanjima, koja je vrlo rado prenosio. Poslije obavljenog posla znalo se i "zaružiti". Tako smo se jednom, prilikom Svjetskog skijaškog prvenstva u Garmisch Partenkirchenu, našli u jednom tamošnjem otmjenom restaurantu. Mladen je bio izuzetno popularan i često opsjedan od obožavatelja, ali ovdje nije očekivao da će biti prepoznat. A onda se začulo:

- Ma ljudi, jel' to moguće?! Pa to je doš'o Mladen Delić! Ma 'di si, zemljače?!

Mladen je znao pokorno trpjeti svoju slavu, pa je stoički podnio grljenje i tapšanje pridošlice, koji je ukratko objasnio svoju nazočnost u ovom restaurantu: stigao je kao gastarbajter u Njemačku i oženio se Njemicom, vlasnicom ovog restauranta. Srdačan i gostoljubiv pozvao je Mladena i njegove kolege da se kod njega hrane, odobravajući posebno povoljan popust uz ispriku:

- Moram nešto zaračunati, pa žena mi je Njemica.

Idućih dana primijetili smo da uz nas još netko ima poseban tretman. Bio je to bračni par, oboje arhitekti iz Praga, izbjegli pred sovjetskom okupacijom tada Čehoslovačke. Iako je bilo prošlo već dosta godina od upada sovjetske vojske i oboje su se dobro snašli u Njemačkoj, s tugom su nam pričali o tim, kako su rekli, revolucionarnim događanjima.

- Ma, dragi su mi i ja ih pazim kao svoje, ali oni ti meni stalno govore o nekakvoj revoluciji u Pragu, koja nije uspjela, pa su morali pobjeći – objašnjavao nam je kasnije naš domaćin. - A pitam ja njih, koliko je to ljudi izginulo u vašoj revoluciji? A oni ti meni kažu da nije nitko. A ja ti onda njima kažem, ma kakva ti je to revolucija kad nitko nije poginuo. Pa ti ja njima kažem da u nas nema poštenije svadbe, a da nema dva - tri mrtva. Ma kakva je to revolucija kod njih bila? – smijao se naš domaćin, inače porijeklom iz naših morlačkih krajeva.

Tog razgovora sjetio sam se mnogo godina kasnije kad su se Češka i Slovačka razvele bez ispaljenog metka, a kamoli mrtvih. Naš krvavi razvod i kurvin pir svekolikog pljačkanja tek su bili počeli. Koliko smo puta, zbog događanja koja su slijedila i koja su nadilazila moć ljudskog poimanja, bespomoćno zapomagali: ma ljudi, je li to moguće? Je li to isto umirovljenik Mladen Delić uskliknuo kad je hadezeovska uzdanica Nikica Valentić kao predsjednik Vlade donio bestidnu odluku o pljački penzionera? Razuman čovjek nije mogao vjerovati svojim očima, vidjevši kako tada, unatoč očito nanesene im nepravde, jedan dio zaslijepljenih penzića kliče Franji Tuđmanu. Groteskno: Ave Cesar, morituri te salutant! I sada bi obespravljeni i opljačkani penzići trebali biti zahvalni što sadašnja hadezeovska Vlada uopće s njima pregovara o povratu dijela onog što su im Vladini stranački prethodnici oteli. Prosječna mirovina se popela s 38 posto na 41 posto prosječne plaće. A trebala je iznositi 85 posto prosječne plaće, kao što je to danas u susjednoj Sloveniji. To pravo ostvarili su pak umirovljeni zastupnici našeg Sabora. Imaju 85 posto, ali ne prosječne hrvatske plaće, već 85 posto svoje saborske plaće. Rekao je to otvoreno i bez stida predsjednik HSS-a Zlatko Tomčić u emisiji HTV-a Otvoreno. Ma ljudi, je li to moguće?

Ubrzo poslije toga novi ministar zdravstva najavljuje još rigidnije mjere od svojeg prethodnika. Udarcem u mekano, gdje ne očekuje da će mu biti uzvraćeno. Naravno, udarom na umirovljenike. Najavljuje neke vrste imovinskog cenzusa za penziće. Tko je vlasnik stana ili nedaj Bog kuće, taj treba daleko više platiti troškove liječenja. Treba sve prodati, bez obzira na ukućane. Unatoč tome što je cijeli radni vijek plaćao zdravstveno osiguranje i što mu država duguje otetu mirovinu. Ljudi, ma je li to moguće?

U starom Rimu žalili su se građani Senatu, da im Cesar sve otima poput vuka. Senat je odgovorio građanima: "Kad Rimljani ne bi bili ovce, niti Cesar ne bi mogao biti vuk".

U susjednoj Sloveniji na ljubljanskom trgu ispred Skupštine svojedobno je demonstriralo preko deset tisuća penzionera. I očuvalo svoja prava. Ma ljudi, je li to moguće i kod nas?

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)