Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Ivan Kreutz
NA RUBU EUROPE

Povodom godišnjice smrti Stanka Vraza

Zla kob Slovenca Hrvata

Evo, napismeno javno priznajem da sam ja bio onaj čovjek koji je 24. svibnja ove godine zapalio svijeću podno, očito neodržavane, biste Stanka Vraza kraj Samoborskog muzeja. Nadam se da zbog toga neću biti sankcioniran od komunalnih vlasti. U obranu svojeg čina mogu navesti da je toga dana bila godišnjica smrti našeg Stankeca. Naš Stankec? Prafzapraf, čiji je Stankec? Odnosno, je li je on u svojoj biti prafzapraf ili pravzaprav?

Rođen je 30.06.1810. u Cerovcu u slovenskoj Štajerskoj, u relativnoj blizini granične Drave prema Hrvatskoj. Susret s Ljudevitom Gajem 1833. za vrijeme studija u Beču bio je za njega koban. Na njegov nagovor nastanio se 1839. u Zagrebu, a nešto kasnije upoznao u Samoboru njegovu nećakinju Ljubicu Kantili. Po njega fatalna Ljubica nije mu uzvratila istom mjerom osjećaja, ali ga je potakla da ispjeva prekrasne ljubavne stihove čuvene zbirke Đulabije. Istini za volju, nešto kasnije Stankec se zaljubio, izgleda isto nesretno, u Hildu Karavančićevu. Ali, to je druga priča.

Ona prva romantična priča o nesretnoj ljubavi prema Ljubici na svoj je način proslavila Samobor. Tako će se 18. ovog mjeseca već po šesnaesti puta održati u Samoboru svečanost ljubavne poezije Vrazova Ljubica. Pjesnikinje i pjesnici iz Hrvatske, koji tog dana čitaju u Samoboru svoje ljubavne pjesme, ritualno posjećuju Ljubičin grob i polože cvijeće. Nikad nisam vidio da to čine i kod Stankecove biste. Niti na 150. godišnjicu smrti pred pet godina na Vrazovoj Ljubici nitko nije ništa prigodnog rekao o Stanku Vrazu.

Svojedobno sam bio predložio samoborskom Pučkom otvorenom učilištu da inicira održavanje jednog simpozija o Stanku Vrazu. Ništa se nije dogodilo. Prilikom jedne posjete Samoboru veleposlanika Republike Slovenije Petera Andreja Bekeša razgovarali smo i o Vrazu. Rekao sam njegovoj ekselenciji da i u suvremenim slovenskim kulturnim krugovima još uvijek postoji zazor prema Stanku Vrazu kao svojevrsnom kulturnom disidentu, premda je pisao i na slovenskom jeziku. Tako su dvije knjige njegovih pjesama i prepjeva na materinjem jeziku pod naslovom Slovenska djela objavljene 150 godina nakon smrti u – Zagrebu. Kao da mu do danas nisu oprostili što je kao Slovenac pristupio Ilirskom pokretu i raspirivao žar hrvatske nacionalne samosvijesti. Gospodin Bekeš nije mi protuslovio.

Na zagrebačkom Gornjem gradu na zgradi u Opatičkoj ulici broj 18 uzidana je spomen ploča na kojoj piše: "U ovoj je kući umro 24-V-1851. Slovenac Hrvat Stanko Vraz, hrvatski pjesnik. O stogodišnjici njegovog rođenja ovu spomenploču postaviše Braća Hrvatskog zmaja 1910. g."

Nesumnjivo je da je Vraz potvrđen i kao prvi hrvatski profesionalni pisac, ali ono "Slovenac Hrvat" kao da i ovdje izaziva kod nekih podozrivost. Možda još i veću, ako znaju da je on zapravo Jakob Frass. No, germanska imena kod budničara hrvatske nacionalne samosvijesti nisu ništa nebično. Samoborac Ferdo Livadić, koji je između ostalog skladao i glazbu na Gajeve stihove, tako da je nastala čuvena budnica Još Hrvatska nij'propala, također je rođen u Sloveniji (Celje 1799.). Pravo mu je ime Ferdinand Wiesner (Wiese = livada). Prvi hrvatski profesionalni kompozitor i skladatelj prve hrvatske opere Ljubav i zloba, Vatroslav Lisinski, izvorno je Ignacije Fuchs (Lisica). Skladatelj opere Nikola Šubić Zrinski, prepune hrvatskog nacionalnog naboja, Ivan pl. Zajc, sin je kapelnika vojne glazbe u Rijeci von Seitza, porijeklom iz onog dijela današnje Češke koju su nekoć nastavali Nijemci. Slično češko-njemačko porijeklo po ocu ima i slavni hrvatski književnik August Šenoa. Barun i podmaršal Josip Neustädter, zapovjednik Varaždina, pa Osijeka, suborac bana Josipa Jelačića i autor memoara o njemu, rođen je u Bratislavi 1796.godine.

Pokopan je na zagrebačkom Mirogoju 1866. Na epitafu mu piše: "Rođen Ugrin... hrvatski jezik proslavi." A prezime mu očito svjedoči o germanskom porijeklu. Još bih mogao nizati takve primjere dobrovoljne kroatizacije dotepenaca i njihov nesumnjiv doprinos u buđenju hrvatske nacionalne svijesti. Zahvaljujući i svima njima, pa i našem Stankecu - još Hrvatska nij'propala! Hoćete li mu doći položiti cvijet podno biste 30. lipnja?

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)