Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Ivan Kreutz
NA RUBU EUROPE

Da je više sposobnosti, znanja i volje, drugačije bi to bilo

Žumberak u Austriji

Don Kihot od Žumberka. Tako u dobroćudnoj zafrkanciji neki njegovi znanci zovu stojdraškog župnika, velečasnog Milu Vranešića. Ali vehementnog žumberačkog svećenika uskočkog temperamenta prije bih usporedio s Katilinom. Onim čuvenim retoričarem, protivnikom Feničana koji je svoje govore u rimskom Senatu, ma o čemu bi govorio, uvijek jednako završio: Ceterum censeo, Carthaginem esse delendam! (Uostalom smatram da Kartaga treba biti razorena!) Razlika je jedino u destruktivnosti i konstruktivnosti njihovih konstantnih poruka. Naime, stojdraški župnik, ma o čemu govorio ili pisao, uvijek iznova zaključuje i poziva – Žumberak treba oživjeti!

Kad putujem Austrijom, uvijek pomišljam na naše planinske i brdske krajeve. Prije svega na, Zagrebu pred nosom, Žumberak. Što bi bilo, kad bi bilo? Kad bi Žumberak bio u Austriji. Recimo da je to bilo u šezdesetim godinama prošlog stoljeća, kad sam prvi puta dobio novinarsku priliku proputovati Austrijom. Počeo sam s Koruškom, Štajerskom i Gradišćem. Jedan tadašnji ugledni austrijski političar objašnjavao mi je što se upravo poduzima i radi. Asfaltiraju se ceste da bi bile brze poveznice između sela i gradova regija. Stanovnicima će to omogućiti zapošljavanje i u udaljenijim mjestima, bez mijenjanja prebivališta, a mladima pokretljivost u potrazi za sadržajima privlačnim u njihovoj dobi. Potican je razvoj obrtničkih u male industrijske pogone, kao kooperantima velikih firmi. Prije svega u području drvne proizvodnje. Pokrenuti su programi za razvoj seoskog turizma. Gradnje, pregradnje i uređenje turističkih objekata poduprti su beskamatnim ili niskokamatnim državnim kreditima. Prva je godina poslovanja oslobođena poreznih davanja. Ostalih pet godina stopa poreza postupno raste do punog iznosa. Seljaci se potiču na udruživanje, tako da od svojih livada naprave kompleks skijaških terena sa žičarama. Naravno, s profitnim interesom. Bili su to tada zameci danas poznatih velikih skijališta. Ali, već tada programi su predviđali i razvoj ljetnog turizma, koji danas Austriji donosi više negoli zimski turizam. Ukupno višestruko više negoli je žetva hrvatskog turizma.

Zanimalo me je tada, u šezdesetim godinama prošlog stoljeća, otkud tolika briga austrijskih vlasti za njihove pasivne krajeve. Dobio sam iznenađujuće iskren odgovor. Humana briga za ljude bila je i nusprodukt straha od predviđanja crnog scenarija razvoja Austrije. Neimaština i bezizglednost života u brdima tjerala je ljude da siđu u doline. Bujice su se slijevale prema Beču. Strah od budućih lumpenproletera koji bi preplavili glavni grad, dok bi planinski krajevi ostali bez stanovnika, bio je opravdan.

Zahvaljujući pameti, crni je scenarij izbjegnut. Realizaciju onog optimističnog scenarija imao sam priliku pratiti odlazeći s obitelji povremeno na skijanje i u Altenmarkt. Upoznao sam tamo gostioničara, koji je svoje seosko gospodarstvo preuredio u pansion. Nakon dvije godine bio je to hotelčić u kojem je danonoćno radila cijela obitelj. Nakon pet godina nije se više isplatilo mučiti, jer više nije bilo poreznih olakšica. Unajmljeno je konobarsko i kuhinjsko osoblje. Zatim je hotel opet proširen i preuređen za zvjezdicu više. Kasnije hotel više nije mogao biti proširivan, ali je u dva navrata preuređivan da bi uvijek dobivao višu kategoriju. I pravo na više cijene usluga. Objašnjeno mi je kako je to gospodarska politika u turizmu. Austrija je u svojoj cjelini mala kuća, u koju ne može stati neograničen broj gostiju. Zato treba visokom kvalitetom ponude i odgovarajućom cijenom usluga ograničiti se na manji broj, ali platežno sposobnih gostiju. Na taj se način s istim brojem gostiju utržak iz godine u godinu povećava. A od stalnih preuređenja i dotjerivanja pansiona, apartmana, hotela, restorana, i prije njihove dotrajalosti, koristi imaju i proizvođači i izvođači radova i bankari... I u svakom segmentu tog lanca uvijek i država, ubirući svoj dio u porezu.

Pisao sam o tome još davno, pa u nekoliko navrata malo manje davno. Pišem, eto, o tome i danas. Pišem li opet u vjetar? Čujem da se nešto napokon pokrenulo u Gorskom kotaru. Žumberačka Trnoružica još čeka svojeg princa. U tom smislu pridružujem se uvaženom stojdraškom župniku: Ceterum censeo, Žumberak treba hitno revitalizirati. I nek mi velečasni ne zameri na pitanju: kaj bi bilo kad bi Žumberak v Austriji bil? I to pred nosom grada veličine Zagreba.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)