Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Ivan Kreutz
NA RUBU EUROPE

O nasilnom intimiziranju, u nas uobičajenom, pogotovo kod neobrazovanih društvenih slojeva

Gospodin Tarik - Bog

Zazvonio, zapravo zasvirao mi je neki dan telefon kod kuće. Javila se službenica jedne izdavačke kuće.

- Zovem radi jedne knjige koju je rezervirala gospođa Ivanka – rekla mi je nakon što se predstavila imenom. I dodala: - Vi ste sigurno suprug gospođe Ivanke. Oprostite što vas tako tituliram, ali ne znam vaše ime...

Zanimljivo je da je moja sugovornica znala prezime i moje supruge i moje. Očito je uvjerena kako je pristojno oslovljavati imenom, a ne prezimenom. I sama se predstavila samo imenom. Zapravo, ništa neobično. Takav način oslovljavanja, zapravo nasilnog intimiziranja, nije u nas uobičajen samo u određenim neobrazovanim slojevima. Uzalud ugledni jezični stručnjaci i o tome savjetuju na Hrvatskom radiju. Uzalud objašnjavaju kako gospodin i gospođa u oslovljavanju idu samo ispred prezimena. A da se imenom oslovljava samo osobu s kojom smo per tu. I to tek onda kad nam ona to izričito dopusti. Ali tada ispred imena nema niti gospođe niti gospodina.

"Osobito bitno, starije po godinama i po položaju ne oslovljavamo imenom – osim ako one to dopuste, odnosno skrenu pažnju na to." Napisao je to još 1989. godine u priručniku "Kultura poslovnog komuniciranja" naš sugrađanin Eduard Osredečki. Napisao je još nekoliko knjiga o pravilima pristojnog kulturnog ponašanja. Koliko je uspješna bila njegova misija, teško je utvrditi. Što se pak tiče nastojanja jezičnih stručnjaka na Hrvatskom radiju, njihovi savjeti padaju na neplodno tlo već u kući koja ih objavljuje. Voditelji raznih kontakt-radioemisija u pravilu oslovljavaju slušaoce s gospođa ili gospodin ispred imena. Možda to i možemo očekivati od onih koji najavljuju Ričarda Straussa, Ričarda Wagnera, Čopina i tome slično. Ali kad to čine gospodin Kušec i akademik Bratulić u svojoj, inače rado slušanoj, radioemisiji Zagonetno putovanje, onda je to, blago rečeno, zaista neočekivano.

Bi li isto tako trebali očekivati bolju upućenost u regule pristojnosti i kulturnog komuniciranja od novinarske primadone HTV-a, gospođe Novak-Srzić? Naime, i ona isto tako intimno oslovljava gledatelje i gledateljice koje uključuje u emisiju samo s imenom. Ako se gledatelji javljaju samo s imenom, voditeljica to ne bi trebala prihvatiti, već ih potaknuti na puno predstavljanje. Ili im omogućiti pravo na anonimnost, ukoliko ne iznose po druge uvredljive stavove. U svakom slučaju djelovala bi poučno, što je primarni zadatak otvorene televizije. Biti prije svega informativna i poučna.

TV-emisija Tko želi biti milijunaš spada u edukativno - zabavni program. Ali, ni voditelj ove emisije nije upućen u regule kulturnog komuniciranja. Često i ne samo što se tiče oslovljavanja. Usiljenom duhovitošću mnogo puta prelazi granice pristojnosti u komunikaciji s kandidatima. Često i do uvredljivosti. U odnosu na ovo, sigurno je manji gaf što ne vidi razliku u načinu oslovljavanja između "gospodin Filipović" i "gospodin Tarik".

A možda treba biti i gospodin da se osjeti ta razlika. Onaj koji osjeća tu razliku, takvo oslovljavanje doživljava kao omalovažavanje. Bio sam prisutan kad se prilikom posjete predstavnika Samoboru prijateljskog grada Wiergesa jedan naš visokorangirani činovnik uglednom gostu obratio s Herr Franz. Ovaj je bio očito zatečen takvim izljevom intimizacije i prije nego li su popili bruderšaft (Bruderschafttrinken). Isto je tako naš čovjek kasnije na prijemu, konobaru koji je nudio piće, odgovorio može. Uporaba te riječi, naplavinom primitivizma u ponašanju, u skladu je s rastućom bahatošću i sve češće potiskuje čarobnu riječ molim. Ali ne treba se tome čuditi, kad i televizija tome daje svoj doprinos. U jednom filmu protagonista na ponuđeno piće odgovara please (molim). U podnaslovljenom titlu riječ je prevedena kao može. Je li to sada već doista u duhu hrvatskog jezika? Ili još ipak nije sve izgubljeno što se tiče naše kulture komuniciranja kao sastavnog dijela opće kulture?

I, na kraju, još nešto. Naime, često me pri slučajnim susretima i nepoznati ljudi pozdravljaju bog ili bok. Takav pozdrav nikako nije svjedočenje Boga, već intiman pozdrav među ljudima koji se međusobno dobro poznaju. Prema ostalima to svakako nije izraz poštovanja. A upravo zbog izražavanja međusobnog poštovanja i uvažavanja potrebni su nam rituali u ponašanju. Dakle nikako gospođo Hloverka ni gospodine Tariče, makar oni i ne shvaćaju u čemu je razlika.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)