Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Prof.dr.sc. Darko Ropac, primarius
PRIRODOM DO ZDRAVLJA

Prostitucija je danas i u našem društvu tabu tema

Bludilišta su ukinuta, ali prostitucija nije

Prostitucija je danas okarakterizirana kao veliki moralni, društveni, socijalni, ekonomski i zdravstveni problem. Uobičajeno se kaže da je prostitucija najstariji zanat na svijetu. Izreka nije bez osnova i nije daleko od istine. Čovjek je oduvijek bio opčinjen golim tijelom i spolnim odnosom, te željom iskušati ga s više žena, što je često morao platiti na određeni način. Želja za spolnim odnosom osobito je realistično prikazana na tisućljetnim hramovima u Indiji, gdje su bez prikrivanja prikazane tisuće golih tijela u kolopletu spolnog čina, na brojne načine. Svojevrsna edukacija hodočasnika, a danas turista. Ili drevni tekst indijske sanskrt književnosti, čuvena knjiga Kama Sutra, koja sadrži savjete za različite seksualne aktivnosti, nastala prije više od 1500 godina (napisao ju je hinduistički filozof).

Korištenje ženskog tijela u svrhu zarade, što danas nazivamo prostitucijom, bilo je poznato još u antičko doba. Najbolji i najočitiji primjer za to su Pompeji. Grad podno vulkana Vezuva prekriven je debelim slojem pepela 79. godine, nakon njegove erupcije. Moderna iskapanja otkrila su detalje iz života ovog lučkog grada. Od ulaza u grad, sve do mjesta gdje su muškarci mogli uživati u kupljenom spolnom odnosu, zainteresirani mornar mogao je, prateći jasno isklesan simbol muškog spolovila na pločniku, stići do javne kuće iliti kupleraja, kako se to popularno kaže kod nas.

Zanimljivi su podaci o prostituciji u Zagrebu krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Bila je to legalna aktivnost koju je tadašnja država nastojala staviti pod kontrolu. Zbog brojnih razloga prostituciju se željelo staviti pod nadzor i zakonski regulirati to područje ljudske djelatnosti. Među inima to je bio nadzor nad spolno prenosivim bolestima, poput gonoreje i sifilisa, od koji su tada bolovali poneki zagrebački uglednici. Rad javnih kuća reguliran je tzv. bludilišnim pravilnikom. Vlasnici bludilišta plaćali su velik porez, ovisno o broju bludnica koje su smjele raditi u toj svojevrsnoj firmi. Postojali su strogi propisi. Bludnica nije smjela biti mlađa od 17, a korisnik njene usluge mlađi od 16 godina. Pred Prvi svjetski rat u Zagrebu je bilo šest bludilišta, u kojima je usluge pružalo 75 bludnica. Nisu samo Zagrepčani bludničili. U 22 grada tadašnje države djelovalo je 207 legalnih prostitutki, koje su bile pod redovitim zdravstvenim nadzorom. Javne kuće pogodovale su trgovini bijelim robljem. Samo tijekom jedne godine kroz bludilišta u Zagrebu je prošlo više od 200 djevojaka različite nacionalnosti.

Zbog nemogućnosti držati bludilišta pod nadzorom, ona su dokinuta 1922. godine. Bludnice su dobile status "javno tolerirane prostitutke" (nešto poput društvenih djelatnica) i morale su biti upisane u poseban očevidnik koji je vodilo redarstvo. Većina ih se smjestila u središte grada (Amruševa, Boškovićeva i Palmotićeva ulica). Žene u javnim kućama bile su fizički, psihički i materijalno iskorištavane, a samostalne prostitutke su ubrzo dobile muškarce zaštitnike tzv. makroe. Početkom listopada 1934. godine u Zagrebu je zabranjena legalna prostitucija, što ne znači da je više nije bilo. Neke prostitutke su nastavile sa svojim poslom, ali ilegalno. Bilo je i ranije ilegalne prostitucije. Procijenjeno je da je uz 200 legalnih u to vrijeme u Zagrebu djelovalo još 900 ilegalnih prostitutki koje nisu bile ni pod kakvim nadzorom, što je olakšalo nekontrolirano širenje spolnih bolesti među građanstvom. Sustavno je ovaj problem obradio T. Zorko u svom znanstvenom radu koji je objavljen 2006. u Časopisu za suvremenu povijest.

Problem prostitucije i danas je aktualan kod nas. Stoga je Institut društvenih znanosti Ivo Pilar pokrenuo istraživački projekt "Regulacija prostitucije u Hrvatskoj". Međutim, nemoguće je reći koliko danas ima prostitucije kod nas, jer one ulične gotovo da više i nema od 2018. godine, ali zato ima one prikrivene. Mišljenje stručnjaka je da nelegalnost ove profesije pridonosi kriminalizaciji tog miljea. Danas je sve prisutnija i muška prostitucija, koja je manje stigmatizirana. Prostitucija se u našem zakonu najčešće tretira kao prekršaj pa su i kazne blage, ispod 100 eura. Što se tiče prijenosa bolesti, danas je to uglavnom izbjegnuto upotrebom kondoma. Prosječna životna dob prostitutki kod nas je 40 godina, u rasponu od 20 do preko 60 godina. Prema podacima MUP-a tijekom zadnjih desetak godina broj kaznenih djela koja se prijavljuju vezano za prostituciju kreće se između 20 i 200 godišnje (prosječno 75 godišnje), čime se prostitucija svrstava u donji dio ljestvice kaznenih djela.

U svijetu se sve više govori o legalizaciji ove profesije. Međunarodna organizacija SWAN (Sex work advocacy network) već sada se bavi pomaganjem seksualnim radnicima u njihovoj zaštiti i boljim uvjetima rada. Prostitucija je danas u našem društvu tabu tema, što evidentno nije bila prije više od jednog stoljeća. Istraživanja fenomena prostitucije u nas ukazuju na činjenicu da se većina ove djelatnosti odvija u sferi tamnih brojki. Stručnjaci se slažu da je nužna dekriminalizacija prostitucije, međutim, o ovom problemu se ne govori u političkim raspravama. Očito naši političari nisu još dozreli suočiti se s ovim problemom.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)