Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Prof.dr.sc. Darko Ropac, primarius
PRIRODOM DO ZDRAVLJA

Nasilje je postalo ozbiljan društveni problem

U borbu protiv nasilja uključiti sve raspoložive potencijale

Nasilje je jedan od ozbiljnih društvenih problema, sveprisutan u svim društvenim zajednicama. Zbog toga Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) već 1996. godine u svom prvom Izvješću o nasilju i zdravlju ukazuje na nasilje kao jedan od vodećih i rastućih javnozdravstvenih problema. U okviru toga ističu potrebu bolje međunarodne suradnje. Nasilje je postalo vrlo kompleksan i sveobuhvatan problem. Stoga je i definicija nasilja različita, ovisno o tome tko ga i u koju svrhu definira.

SZO u svom Izvješću o nasilju i zdravlju dijeli nasilje u tri skupine: nasilje prema samome sebi, međunarodno nasilje i kolektivno nasilje. Nasilje prema samome sebi podrazumijeva samoozljeđivanje, planiranje ili samo pomišljanje na samoubojstvo, pokušaj samoubojstva i suicid. Međuljudsko nasilje odnosi se na nasilje unutar obitelji i nasilje unutar zajednice (nasilje među mladima, nasilje među školskom djecom, ubojstvo, silovanje).

U našem Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji zakonodavac je definirao pojam nasilja u obitelji kao svaki oblik tjelesnog, psihičkog, spolnog ili ekonomskog nasilja.

Uzroci nasilju su raznovrsni. Prvi put je prije 40 godina nastanak nasilja prikazan kao ekološki model, a u vezi sa studijom nasilja nad djecom. U sredini modela nalaze se individualni čimbenici. Među njima se ističu karakterne osobine, razina educiranosti, psihijatrijske bolesti, konzumiranje opijata, nasilno ponašanje i sl. Svatko od nas je izložen određenim međuljudskim odnosima u užoj ili široj okolini. Ovdje susrećemo tolerantan odnos prema nasilju u obitelji pa do poticanja nasilnog ponašanja u školi i među vršnjacima. Šire od toga je odnos unutar društvene zajednice. Ovdje se misli na socijalni status, siromaštvo, dostupnost droge i oružja, gustoća uže zajednice i heterogenost njenog sastava. I napokon, sve to je uklopljeno u određene društvene i kulturne norme.

Unutar zajednice posebno rizične skupine su muškarci u dobi od 15 do 29 godina. Među njima je smrtnost zbog ubojstava gotovo 20/100 000. Stariji muškarci, oni u dobi iznad 60 godina, skloniji su suicidima pa je stopa samoubojstava (45/100 000) dvostruko viša od one među ženama iste dobi.

Učestalost nasilja različita je na različitim kontinentima i državama. Prema podacima SZO-a standardizirana stopa smrtnosti uzrokovana nasiljem najviša je u nekim zemljama Latinske Amerike te središnje i južne Afrike. Niska stopa je u većini europskih zemalja. U Hrvatskoj je zabilježena stopa od 1,6/100 000, što nas svrstava na 141. mjesto u svijetu, za razliku od primjerice Slovenije (0,7) ili Austrije (0,5).

Procjenjuje se da je od ukupnog broja poginulih zbog nasilja 1/2 u vezi sa samoubojstvima, 1/3 zbog ubojstava, a 1/5 zbog oružanih sukoba (rat, terorizam).

U Hrvatskoj je zabilježeno 2850 nasilnih smrti prosječno godišnje, od čega je 72% nastalo nesretnim slučajem (stopa smrtnosti iznosi 46,4/100 000). Vodeći uzrok nasilne smrti su padovi sa stopom od 26,3/100 000, zatim samoubojstva sa stopom smrtnosti 17/100 000 te ubojstva s 0,9/100 000.

Posljedice nasilja su raznovrsne. S jedne strane imamo povećan broj smrti, osobito među mlađim i radno sposobnim osobama, a s druge povećan broj invalidnih osoba. Zbog nasilja ozlijeđene osobe često izostaju s posla. Žrtve nasilja su u povećanom riziku od pojave psiholoških problema do poremećaja ponašanja. Mogu postati skloni suicidu, depresiji, anksioznosti ili korištenju droga. Zbog silovanja javljaju se spolno prenosive bolesti i neželjene trudnoće.

U okviru javnozdravstvenog pristupa nasilju važno je spomenuti načine prevencije. Primarna prevencija odnosila bi se na postupke suzbijanja pojave nasilja, dakle prije negoli se ono dogodi. U okviru sekundarne prevencije, nakon što je do nasilja već došlo, nužno je poduzimati mjere hitne pomoći (uključujući i onu psihološku), ali i drugih oblika liječenja. Tercijarna prevencija odnosila bi se na kontinuiranu zdravstvenu skrb (rehabilitacija) i smanjenje psihofizičke invalidnosti (reintegracija). Pristup u prevenciji nasilja uvijek mora biti multidisciplinaran. Nije dovoljno da se u ovu akciju uključe samo javnozdravstveni i drugi zdravstveni djelatnici. Mora se uspostaviti uska suradnja s prosvjetnom službom, socijalnom službom, službom za psihološku pomoć, pravosudnim organima, kriminalistima i ekonomskim stručnjacima.

U borbu protiv nasilja, važnog i sve više rastućeg javnozdravstvenog problema, treba uključiti sve raspoložive potencijale. To su na lokalnoj razini edukatori, socijalni radnici, zdravstveni radnici, poslodavci, policija i upravna tijela lokalne zajednice. Najbitnija je prevencija nasilja na lokalnoj razini. O njenoj uspješnosti ovisi uspjeh prevencije na državnoj razini, kao i međunarodna suradnja na prevenciji nasilja. Na državnoj razini potrebna je suradnja više ministarstava (obrazovanja, zdravlja i socijalne skrbi, unutarnjih poslova, obrane) i drugih relevantnih državnih struktura. Međunarodna suradnja služi razmjeni znanja i iskustava i na taj način pridonosi uspješnoj borbi protiv nasilja na globalnoj razini.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)