Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Ivan Kreutz
NA RUBU EUROPE

U Samoboru i okolici sve je više pridošlica

Naši i vaši provincleri

I nehotice čuo sam u prolazu razgovor dviju mladih žena. Jedna, noseći putnu torbu u ruci, objašnjavala je drugoj: "Idem malo k svojima. Uvijek jedva čekam da odem iz tog usranog Samobora..."

Tko su to "njezini" i gdje oni žive, nisam čuo. Dijalektalni izgovor i melodika govora podsjetila me je na onu duhovitu TV-seriju "Naši i vaši". Nisam čuo niti zašto je Samobor usran, niti zašto moraju u njemu živjeti. Možda studiraju u Zagrebu, pa stanuju u Samoboru, jer im je to jeftinije. Možda su prodavačice ili činovnice u Samoboru ili u Svetoj Nedelji u nekom dućanu, robnom centru, ustanovi... U Samoboru je sve više pridošlica. Njihovo porijeklo iz drugih područja zamjećuje se po njihovom dijalektalnom govoru.

Naravno, neškolovanima se ne može zamjerati nepoznavanje standarnog hrvatskog jezika. Inteligenti, intelektualac je pojam nečeg sasvim drugog, dakle inteligenti kao školovane osobe morale bi znati i trebale bi se u javnoj komunikaciji služiti standardnim hrvatskim jezikom. Osobito u javnim nastupima na raznim skupovima, u radio i TV-emisijama. Nažalost, vrlo često nije tako. Štoviše, mnogi kao da svojim naglašenim dijalektalnim govorom čine to iz inata. Baš za dišpet onim drugima i drugačijima. Zamjećuje se to i među saborskim zastupnicima. Čuje se to u zabavnoglazbenim programima Hrvatskog radija. U domaćoj zabavnoj glazbi pretežu tekstovi u dalmatinskom dijalektu i u onim glazbenim formama koje se ne zasnivaju na dalmatinskoj glazbenoj tradiciji. Dijalektalni doprinos suvremenoj zabavnoj glazbi daju i istarski autori. Tom trendu odazvali su se na nedavnom Krapinskom festivalu i neki tekstopisci s kajkavskim stihovima uokvirenim u tipične šlagerske forme namijenjene širokoj potrošnji. Daju li proizvođači tekstova za domaće vedre note time svoj doprinos bogatstvu naše jezične raznolikosti ili doprinose ušančavanju u naše provincijske podijeljenosti?

I, dok su nekoć i u nas školovani ljudi njegovali kulturu govora, smatrajući to ne samo svojom intelektualnom obvezom već i pristojnošću da međusobno komuniciraju "književnim govorom", osobito u drugim sredinama, danas i fakultetski obrazovani ljudi kao da se znaju služiti samo dijalektom kraja u kojem su se rodili. Čine li to bez kompleksa što drugi zbog toga o njima mislili ili baš zbog kompleksa radi svog porijekla?

Pritom je zamjetna iritacija jednih dijalektalnim govorom drugih. Vrhunac je nepodnošljivosti i netolerancije iskazao vrhunski tenisač Goran Ivanišević svojom već legendarnom izjavom u TV-emisiji Pola ure torture: "Kad čujem KAJ, povraća mi se!". Svjetska veličina legitimirao se kao sitna duša. I vjerojatno stoga u svojim javnim istupima za hrvatsku javnost govori samo splitskim dijalektom. A možda samo svjedoči svoju neobrazovanost. No, treba mu priznati iskrenost. Drugi to iskazuju drugačije. Osjeća to vozač u splitskom prometu kad vozi sa zagrebačkim registracijama.

"Ono što je bio nekoć Splitu Beograd, sada je to postao Zagreb", objašnjava mi splitska prijateljica.

Ali, ne samo Splitu. Osjeća se to i u nekim drugim gradovima. Jedino agent 007 James Bond ne bi imao problema, jer je u svojem za sve slučajeve opremljenom automobilu imao uređaj s kojim je u vožnji pritiskom na dugme mijenjao registarske tablice. Naravno, ni ST registracije nisu na zagrebačkom području omiljene. Nogometna ratovanja samo su vrh sante nezadovoljstva onih koji optužuju dalmatinski, blago rečeno lobi u vlasti. Slavonci i Primorci zamjeraju ministru Kalmeti odljev novca na dalmatinski, dobrim dijelom zadarski mlin.

Istini za volju, niti na jugu zemlje nema mira među maslinama. Grandiozna izložba u zagrebačkim Klovićevim dvorima "Zagora, nepoznata zemlja" treba srušiti sve one stereotipe o Vlajima i Morlacima, stanovnicima kamenjara od Cetine do Neretve. Za koje su pak dobrim dijelom zaslužni Dalmatinci sa svojim šalama na njihov račun. Kad je to u jednoj TV-emisiji spomenula novinarka kolegi Milanu Ivkošiću, inače rođenom u jednom zaseoku kraj Imotskog, ovaj je ljutito odvratio: "I mi imamo šale na njihov račun. Osobito na račun Splićana".

Vjerojatno bi se jedni i drugi ipak u jednom složili. U tome što misle o purgerima. U tom mišljenju pridružili bi im se po svemu sudeći i zemljaci s onu strane granične crte na kršu. Pa ipak rado dolaze u Zagreb živjeti. Sve više i na šire zagrebačko područje. Pri tom mnogi "vole Zagreb s mržnjom", kako to objašnjava predsjednik Kluba Zagrepčana, poznati advokat Silvije Degen. Naravno, ukorjenjivanje u novu sredinu može biti i problematično i traumatično. Pogotovo kad treba savladati mnoge teškoće i zavoljeti sve ono u prvi mah i strano u novom okruženju. Umjesto upornog i zapravo uzaludnog nastojanja mijenjanja nove sredine prema svojim od rođenja stečenim navikama, usađenim mjerilima i običajima stare sredine. Umjeti prihvatiti, da bi bio prihvaćen. I izdići se iznad podjela naših i vaših provinclera, kako izgradnja buduće moderne Hrvatske ne bi zbog međusobnog nerazumijevanja doživjela sudbinu Babilonske kule.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (4)