Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Ivan Kreutz
NA RUBU EUROPE

Ovih dana vidimo što se događa s "jamiteljima", a što sa "zviždačima"

Gdje mi to živimo?

O tome što se događa s "jamiteljima", a što s njihovim "zviždačima" imali smo priliku ovih dana vidjeti i u nekim TV-emisijama. Najpoznatija "zviždačica", Ankica Lepej, posvjedočila je svoju kalvariju koja i dalje traje. Zbog čina građanske hrabrosti da javno iznese brojke novčanih iznosa na računu tada prve dame Ankice Tuđman. Nekako se to podudarilo s izrečenom salomonskom presudom njenoj kćerki Nevenki. Njeno posredovanje u nekim poslovima, u kojima je nezakonito inkasirala 980.000 kuna, sudskom je odlukom prekvalificirano u blaži oblik inkriminacije. U tom obliku krimen ima kraći rok zastare. Tako je optužena proglašena krivom, ali je za počinjeno nastupila zastara. Gospođa Nevenka Tuđman pak tvrdi da ju je sud proglasio nevinom. Pritom naglasivši – nepravomoćno. Ima li dvojbi tko je tu moćan, a tko nemoćan i kako će presuda glasiti pravomoćno? Što o tome narod misli?

Komedijin glumac u ridikuloznoj ulozi "glasa naroda" u TV-emisiji U sridu zgražava se zbog potezanja Nevenke Tuđman po sudu. Ipak je ona kćerka Prvog Predsjednika, objašnjava i dodaje, "a ta familija je meni pri srcu". Ostaje dilema. Ili Balog glumi zaglupljenost naroda ili je samo sâm glumac tako zaglupljen, a narod ipak pametniji nego što to vlastodršci misle o njemu.

U onoj pak TV-emisiji s gospođom Lepej nije prošlo bez citiranja one čuvene izjave Ankice Tuđman, kako se ponosi sposobnošću svoje djece i kako bi sretna bila kad bi i drugi bili tako marljivi i sposobni u Hrvatskoj. No, činjenice gospođu Tuđman demantiraju. Mnogo je bilo "tako sposobnih". Na žalost mnogih. A kako ništa ne može bez slavnih Samoboraca na tom području, gospođa Lepej spomenula je čuvenog nam sugrađanina Josipa Šoića. Dok je bio drug direktor Tiskare Zagreb, zadužio je druga Jakova Blaževića tiskanjem njegovih sabranih djela. Kasnije je zadužio predsjednika Tuđmana preimenovanjem Dinama u HAŠK-Građanski, a kao direktor Komercijalne banke je zadužio novčanim uslugama HDZ i hadezeovsku vrhušku. Ali, kao familijarni čovjek pritom nije zaboravio svoje najbliže: sina Željka, brata Ivana i nećake Zvonka i Ivicu. Jedno vrijeme su zbog zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju i sklapanja štetnih kratkoročnih kredita svi bili u istražnom zatvoru. Događalo se to neke davne 1999. godine. Tako davne, da je upravo ovih dana nastupila zastara. Izgleda da je i tu sve popapala maca, a tko je jamio, gospodo, taj je jamio. Poput hrane i zlodjela imaju svoj rok trajanja. Samo suci kao da to ne znaju. A mi promatrači, što smo novog iz toga naučili?

Ispričao mi je moj susjed, koji je išao u školu s Josipom Šoićem, kako ovom nikako nije išlo učenje. Ali da je njegov otac donosio nastavnicima perad i druge dobrote, podmazujući neprolazna mjesta na kojima bi mali zapeo. Ako je to istina, mali je zapravo dobio odličnu životnu školu. Nije važno znanje, već snalaženje u životu.

Ja nisam umio dati to znanje svojoj djeci. Bilo je to svojedobno, još u onom "mraku". Na kraju osnovnog školovanja jedan je nastavnik pravio neukusne šale na račun mojeg sina. Dečko mu je tako duhovito replicirao, da su se nastavniku i kolege u zbornici smijali. Ovaj mu se osvetio zaključnom dvojkom, koja mu je kvarila izglede za daljnje gimnazijsko školovanje. Razrednica ga je pozvala k sebi kući. Njen suprug, poznati psiholog, nagovarao ga je neka se ispriča "luđaku" pa neka pritom drži figu u džepu, jer da ipak o tome ovisi njegova budućnost. Nije htio. Nisi me tome učio, rekao mi je. Godinu dana kasnije kćerka me molila da interveniram, kako bi se upisala u prirodoslovno-matematičku gimnaziju. Odgovorio sam joj da je ona sama sebi najbolja preporuka, jer je prošla sve razrede s 5,0. Nije bila primljena. Kad sam tražio objašnjenje od tadašnje zamjenice direktora prof. Fani Radovani Filipović, inače moje dobre znanice, kako to da su primljena djeca sa slabijim rezultatima, lakonski mi je odgovorila: "Trebao si mi prije doći". Bio sam zaprepašten. A i ona jednako zaprepaštena mojom naivnošću čudeći se: "Pobogu, pa gdje ti to živiš?"

Ali očito sam ostao naivan, jer sam duboko vjerovao da je s promjenama devedesetih završila era balkanskog morala i nastupilo novo doba europskih perspektiva. I opet sve u naivno idealiziranoj predodžbi. Sve će sada biti samo po sebi dobro. Sada kad smo se odijelili od južne bratije. Onda opet otrežnjenje. Tek sada je nastupila plima lošeg južnjačkog mentaliteta koji slavi hajdučiju i hajduke kao uzor junake i junaštva. Svakodnevno suočavanje s pljačkom ratnih profitera i beskrupuloznih gramzljivaca. Sudska trakavica Radovana Smokvine kontra našeg sugrađana Hrvoja Šarinića i obratno, podsjeća da još uvijek nije razriješena tajna tko se sve okoristio računom u Klagenfurtu, ali i mnogobrojnih drugih inozemnih računa u doba Domovinskog rata. Sve do najnovijeg računa u Grazu, na koji je došlo i nekud otišlo šest milijuna dolara Brodosplita. I tako dalje i tome slično. Pobogu, pa gdje mi to živimo?

"Od strašne količine razočaranja građani su pali u letargiju, misle da nema smisla boriti se", kaže glumica Urša Raukar, koja se isprofilirala kao vođa građanskog bunta protiv nasilne svojevoljnosti tandema Bandić-Horvatinčić bespogovornim nametanjem svojeg rješenja izgradnje bloka Cvjetni prolaz u epicentru Zagreba. I dodaje: "Upravo to oni hoće. Uvjeriti ljude da im je sve uzaludno i protiv sile sve besmisleno. Ja mislim da upravo treba buditi građanski glas, osvijestiti u ljudima moć koju nam naš Ustav garantira".

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (1)