Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Ivan Kreutz
NA RUBU EUROPE

Protekli je vikend nudio bogat kostimirani program

Helsinška strašila, blajburške sablasti

Zahvaljujući televiziji prošle sam subote bio virtualno u Helsinkiju, u nedjelju na blajburškom polju.

Vjerujem da je na Bleiburgu i ove godine bilo Samoboraca koji su osobno došli odati počast žrtvama ludila koje je sredinom prošlog stoljeća poharalo ovaj dio svijeta. I samoborsko područje bilo je jedno od putanja mnogobrojnih blajburških kolona jadnika desetkovanih grozomornim ubojstvima ili sadističkim iznurivanjima. Ima nas koji smo gledali te kolone dječjim očima, a užasnutima zauvijek su nam se u psihu urezale te slike. To mi iz podsvijesti uvijek doziva druge slike, za koje sam mislio da su odavno zaboravljene.

Vidim tako kamione na kojima iz zatvora u zagrebačkoj Petrinjskoj ulici odvoze zatvorenike na strijeljanje u Dotrščinu i na obronke Zagrebačke gore. Između 1941. i 1945. godine. Prvo u otvorenim kamionima s klupama, a zatim u zatvorenim. Poslije četrdeset pete opet izlaze iz zatvora kamioni prekriveni ceradama. Na procijepu između cerada vide se leševi. Ispod kamionskog sanduka cijedi se krv. Stanari okolnih zgrada slušali su noćima pojedinačne pucnjeve i rafale šmajsera. Zvuk pucnjeva trebala je prikriti buka otvorenih ispušnih cijevi motora kamiona. Ali, nije ih prekrila. Svi su to čuli, a opet nitko ništa nije čuo. Zapamtio sam onaj strah koji sam vidio u očima odraslih, stanara u zagrebačkoj Petrinjskoj ulici. I prije i poslije četrdesetpete. Ono što su vidjeli nisu vidjeli, ni čuli što su čuli.

I sâm sam osjetio užas straha kad bi me noću u dječjem krevetiću probudila u oči uperena svjetiljka agenta tajne policije Nezavisne države Hrvatske. Upadali bi noću u stan u "premetačine". U potrazi za ilegalcima, ilegalnim materijalima. Bilo je dovoljno da zluradi susjed anonimno optuži za tako nešto susjeda koji mu se nešto zamjerio. Imao sam osam godina kad mi je tajna policija odvela majku. Kućna pomoćnica ju je prijavila da sluša Radio London, a to je u tom ludom vremenu bilo dovoljno da je takozvani Prijeki sud i na smrt osudi. Majku su mi spasili prijatelji nagovorivši nesretnu ženu da ne griješi dušu, već da povuče optužbu. Poslije četrdesetpete i opet nam je upadala u kuću tajna policija. Premetačine. Uvijek noću. Objašnjenje: netko je podnio prijavu. Mama mi je i tada bila dva puta hapšena. Jednom ju je netko prijavio da šverca tekstilom. Ispostavilo se da se radi o notornoj gluposti, ali do tog trenutka smo se nauživali straha. U drugom slučaju pokupila je milicija majku iz stana. Trajalo je dok se nije ispostavilo da je šlampavi milicajac trebao uhititi jednu nesretnu ženu s istog kućnog broja, ali u susjednoj ulici. Kad je moja majka zbog toga protestirala, istražitelj ju je ismijao rekavši da je imala sreću. Mogla se otkriti greška i tek nakon što bi glavu izgubila.

Kad bi se doista htjelo i danas bi se mogao utvrditi broj stradalih u ratu. Gotovo da nema obitelji u kojoj nitko nije stradao u Drugom svjetskom ratu i poraću. Kao što i ja znam da su mi najmlađeg strica kao partizana strijeljali Nijemci. Po najstarijeg strica došli su jedne noći partizani i od tada ga nitko nije vidio. Isto se dogodilo i s mojim ujakom. Otac mi je bio zatočen u njemačkom logoru. Djed u partizanskom. Obiteljska tragedija. O konfiskaciji imovine da i ne govorim.

Zbog toga se užasavam govornika blajburških i inih tragičnih scena koji manipulacijama žrtvama izazivaju opasnost od novih tragedija i njihovih žrtava. Nisam iznenađen nazdravičarskom lupetanju specijaliste ginekologa Milinovića na mjestu koje u svakom normalnom čovjeku izaziva strahopoštovanje i pijetet. Ali, oprez od izgovorenog. No, on je ipak samo zaslijepljeni političar-amater nesvjestan igranja vatrom. Blago rečeno, osupnula me je propovijed kardinala Bozanića. Zapravo njegov politički govor. Uzoriti ukazuje na komunizam u nas kao još uvijek postojeće zlo za našu crkvu. Zaziva ovozemaljsko kažnjavanje komunističkih zločina i svođenje računa. Pritom ostaje nejasno koga bi se to danas trebalo izvesti pred lice pravde, a i zašto o tome tek sada progovara. Činjenica je da je Crkva u nas najjača bila dok je bila pod komunističkim pritiskom. Nije li to zazivanje najdražeg neprijatelja, crvenog vraga? Nesumnjivo je to i potpora sada vladajućima u ovo predizborno vrijeme, kada relevantna istraživanja predskazuju nesumnjivu promjenu vlasti na kraju godine. Pa ružičaste treba što crvenijim premazati, ne bi li se zaplašili glasači vjernici. Apage satane!

Povjesničar Josip Jurčević oduševljeno hvali kardinala Bozanića. Induciran blajburškim govorom uzoritog Jurčević u toj mjeri dimenzionira komunističku opasnost da se otkriva kao svojevrsni hrvatski Joseph McCarthy. Raskajani prof.dr. Zdravko Tomac u tome mu sekundira. Svi traže svođenje čistih računa. Ali nitko ne reagira na zahtjev povjesničara dr.sc. Tvrtka Jakovine da za svođenje računa svi trebaju otvoriti svoje arhive. Pa i Crkva svoje.

Možda uzoriti s oltara nije vidio onu staru gospodu u publici, onu u crnim ustaškim uniformama. Sudeći po njihovim godinama moglo bi se posumnjati u njihovu nevinost u ratu. Ali, oni su i onako na odlasku. Zabrinjavajuća je slika mladića i djevojaka u isto takvim uniformama. I ona djeda i bake s dečkićem, svi u isto takvim uniformama. Kao što reče jedna nastavnica povijesti: "Do '41. ja sam djeci neprikosnoveni autoritet, a poslije su im to djed i baka".

Ona subotnja strašila Lordi u Helsinkiju doista nisu bila ništa prema crnim blajburškim sablastima u nedjelju. Jedni virtualni, drugi stvarni zombiji.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (5)