Ivan Kreutz
NA RUBU EUROPE

Jalnuševčani uvijek nađu nekakvu zanimljivu temu za oglabanje

Prekoračenje nužne obrane

Ima neke sličnosti između virtualne Republike Peščenice i njenog predsjednika Željka Malnara te Grada Samobora i njegovog gradonačelnika Antuna Dubravka Filipca. Naime, Samobor ima – istinabog godišnje kratkotrajnu – Fašničku Republiku, ali i dvojicu virulentnih čelnika. Zagrebačka Peščenica virtualnog predsjednika, Samobor stvarnog gradonačelnika, koje karakterizira ista neskrivena i strastvena ljubav. Iako u zrelim godinama, obojica potentnih muževa žestoki su bajkeri (objašnjenje za starije: motoristi). Ne zna se gdje trenutno jaši Malnar. Izvjesno je pak da A.D. Filipec trenutno na svojem prekrasnom BMW-u jaši Italijom na jug. Do točke s koje će preskočiti more i nastaviti do Istanbula.

U normalnim vremenima to bi nama jalnuševčanima bila jedina zanimljiva tema za oglabanje. U nenormalnom vremenu, kakvo je ovo naše, izuzetno je velika konkurencija ponude daleko zanimljivijih ili, nažalost, ozbiljnih događanja.

Top tema je svakako izgubljeno domaćinstvo Europskog nogometnog prvenstva. Kod onih koji su odlučivali o dodjeli domaćinstva, u Cardiffu je animirala najjača hrvatska državna reprezentacija. Na čelu s premijerom Sanaderom i potpredsjednicom Vlade Jadrankom Kosor. Time je potvrđeno da i na najvišem mjestu vjeruju sve ono u što su nogometni čelnici ranije uvjeravali svekoliko hrvatsko pučanstvo: u dosegu je velika lova i neizmjerna slava. A i predizborni bodovi se mogu požnjeti. Usput rečeno, u službenim izjavama uporabljena riječ animiranje nikako nije bila prilična obzirom na moguće asocijacije zlobnika na ulogu gospode i jedine dame u državnoj ekipi za uvjeravanje nogometnih svemoćnika u Cardiffu. Hoće li se predviđeni novac za nogomet sada pametno uložiti u doista nešto od sveopće koristi?

Naravno, i osječka turobna priča opet privlači pažnju. Štoviše, ponovno raspiruje strasti. Žalosno je kako se jedna velika tragedija pretvara svojevrsnom diletantskom režijom u kostimiranu tragikomediju. Na ispitu vjerodostojnosti, možda najvećem dosad, podjednako su i sudska i izvršna vlast. Uskoro će biti jasno da li će nastupiti trenutak istine neophodan i za katarzu u ovoj jednoj od drama, koje su se svojedobno odigravale na našim prostorima.

U naš vidokrug opet se vratila mnogima omražena Carla del Ponte. Sada i sama optužena. Navodno se nagodila sa srbijanskim vlastima. Kako bi uopće došla do njihovih službenih transkripata, opet navodno, dopustila je srpskoj strani zatamnjenje do nečitljivosti za Srbiju kompromitirajućih dijelova transkripata. Čitajući novine, slušajući radio-emisije i gledajući TV-emisije iz reagiranja učenih glava i jednostavnih pučana stječe se dojam da svi suglasno zaključuju: Srbi su nas nadigrali. Dok smo mi sve naše tražene generale poslali u Haag, oni ne daju ni Ratka Mladića, niti Radovana Karadžića. Dok su srbijanske vlasti pažljivo selektirale što će od dokumenata poslati u Haag, naše su vlasti nekritično sve slale što se od njih tražilo. "Pa i više od toga", kako reče onaj službenik u dokumentarnom filmu o Carli del Ponte. Ta izjava se često citira u raznim raspravama u kojima se to zamjera vlastima i osobito predsjedniku Mesiću. Citirao ju je i nekadašnji ministar Zvonimir Šeparović u TV-emisiji Radni ručak rekavši: "...Dokumenti su se kamionima odvozili u Haag"!

Ne ulazeći u vjerodostojnost tvrdnje Zvonimira Šeparovića o kamionskom prijevozu dokumenata iz Hrvatske u Haag, moglo bi se zaključiti kako i on misli da je srbijanska strana nadigrala hrvatsku u laganju, zataškavanju, prikrivanju, izvrdavanju, izigravanju, iskrivljavanju, negiranju... Nitko razuman ne može ponašanje srpskih vlasti navoditi kao primjer patriotskog ponašanja. Kad se tako nešto čuje od očito neukih ljudi ponesenih iracionalnim razmišljanjima, to može biti shvatljivo. Ali kad sveučilišni profesor, k tome doktor prava i predsjednik Žrtvoslovnog društva tako rezonira, onda takva iracionalnost akademski obrazovanog čovjeka neodoljivo podsjeća na iracionalne akademike, autore zloglasnog Memoranduma. Zar nije bilo dovoljno nesretno iskustvo generala Ante Gotovine, koji se samo zbog svojeg uzaludnog bijega našao na raspisanoj tjeralici u izjednačenom položaju s dvije psihičke i moralne kreature, monstruoznim zločincima Ratkom Mladićem i Radovanom Karadžićem?

Trebamo li i mi sakrivati zločine ili braniti istinu? Posljednja TV-emisija Denisa Latina upravo ukazuje na postojanje zločina na svim stranama na ovim prostorima od 1941. na ovamo. Ma kako plemeniti bili ciljevi, počinjeni zločini zbog njih ostaju zločini. Svojedobna tvrdnja nekih svećenika, pa i jednog suca, kako branitelji ne mogu počiniti zločin izvan je svake pameti. Pojam prekoračenja nužne obrane u pravu pretpostavlja čin obrane olakotnom okolnošću počinjenja, ali prekoračenje je kažnjivo djelo. Treba se suočiti sa činjenicom da je na našoj strani bilo prekoračenja nužne obrane, pa i zločina. Zločine treba osuditi, a zločince kazniti. Bez obzira postupaju li tako u Srbiji. Samo potpuno suočavanje dovodi do pročišćenja, katarze. A ona je neophodna za psihičko i duhovno zdravlje ovog društva.

I nadajmo se dosadnom vremenu u kojem će vijest o putovanju jednog gradonačelnika biti jedina zanimljiva tema za razgovor.

Arhiva 2007

2024

2023

2022

2021

2020

2019

2018

2017

2016

2015

2014

2013

2012

2011

2010

2009

2008

2006

2005

2004

2003

2002