Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Nenad Kobasia
U IME OCA

Djeca zaslužuju veliko iskreno poštovanje

Nestašni Uskrs

Prethodnu kolumnu završio sam retoričkim pitanjem o tome kako je moguće da očekujemo od naše djece demokrate kad im cijelo vrijeme njihovog školovanja zakonom i prisilom to priječimo. Sada bih se pak, u ovo vrijeme (do) jaja, zapitao kako to da je dijete nesposobno glasovati, a sposobno je „izabrati“ koju će religiju ili vjeru upražnjavati i to već od sedme godine pa ranije kako to već čine religije svih vrsta? Ako smatramo da dijete nije u stanju do 21 godine samo izraziti svoje mišljenje tko da ga zastupa na zemlji, kako će u toj dobi znati tko da ga zastupa na nebu? Ljudi bi se trebali, po mom skromnom mišljenju, baviti pitanjem svoje religijske ili duhovne pripadnosti (ako je tako što uopće moguće) tek u kasnim tridesetim. No, na ovakva pitanja i promišljanja djeci se obično odgovara da šute i poštuju starije. U međuvremenu ih se, bez njihove privole, obrezuje, zaručuje, prodaje, krsti…

- Sve kulture poštuju oca. Nikad nije postojala ni jedna kultura koja nije predlagala i širila ideju da oca treba poštovati. Takovo poštovanje oca javlja se zato jer još davno, u prapovijesno doba, neka su djeca morala ubiti oca kako bi se spasila da ih on ne sputa. – rekao je Sigmund Freud pojašnjavajući putem mita kako je nastala današnja špranca poštovanja odraslih. Kaže Sigmund da su neka davna djeca ubila svoga oca jer ih je vodio na puteve gdje nisu bili sretni. Nakon što su se pokajali za počinjeno, iz straha od osvete duhova počeli su štovati duh ubijenog oca, pa potom svih očeva, djedova, predaka…

Ovaj je mit, po mome osjećaju, velika i značajna kozmička istina. Jer, budite uskršnje iskreni, poštovanje koje današnja djeca gaje prema odraslima i autoritetima, a koji ovi od njih prisilom i traže i njime se hrane, posve je formalno i isprogramirano. A to je zato jer još uvijek većinu ljudi i autoriteta se i nema bog zna zašto poštovati što djeca savršeno dobro osjećaju. Vode ih na puteve gdje nisu i neće biti sretni… Djeca koja još nisu ispranih mozgova odupiru se tome agresivnošću, pasivnošću, bijegom… A establišment odraslih smišlja programe za sprječavanje takvih „devijantnih ponašanja“ umjesto da jednostavno počnu poštovati djecu kao što ona poštuju i njih: na početku bar formalno. Možda se kasnije ponovno rodi i iskra prave ljubavi.

Svi pričaju da vole svoju djecu, međutim u većini je slučajeva na stvari tek maska od „ljubavi“ sazdana iza koje se krije energetski vampirizam i želja za moći, kontrolom i provođenjem svoje volje: dakle očuvanje statusa quo. A djeca, moja i vaša djeca, već sada znaju što mi nikada nećemo znati. I umjesto da slušamo što nam ona imaju za reći, umjesto da ih poštujemo kao bogove, mi ih, zbog uskih i plitkih ovozemaljskih interesa trpamo u sve vrste kaveza.

Jer, budimo realni : prvih dvadeset i pet godina, ili trećinu prosječnog životnog vijeka, mlado ljudsko biće provede ovisno o odraslim osobama i bombardirano napucima i „znanjima“ kvaziautoriteta svih vrsta. Rezultat je hipnotizirano biće podobno za oblikovanje i život u konformizmu, a ne osoba koja zna misliti svojom glavom, sumnjati, postavljati svoja pitanja kojima će kreirati svoju životnu istinu. Djeci se serviraju ideologije, dogme i neistine kao konačne istine. Taman da netko od tih institucionaliziranih kvazišamana i zna istinu, istini se ne bi trebalo podučavati već bi se djeca trebala poticati da sama nalaze putove ka njoj. I, zapravo, pravo je čudo kako se iz ovog uniformnog i represivnog sistema i dalje izlazi odrađen broj slobodnomisleće djece. Zamislite evolucijski skok čovječanstva da to nisu iznimke već pravilo…

- Morate se osloboditi nas. Nemojte nas slušati, ovisite o vlastitoj inteligenciji. Ako pođete krivim putem, to je čak mnogo bolje nego da postanete rob, da ste uvijek ispravni. Bolje je učiniti vlastite pogreške i nešto naučiti iz njih nego slijediti nekoga drugoga i ne činiti pogreške. Jer tada nećete naučiti ništa, osim da slijedite drugoga – a to je otrov, pravi otrov. – podučavao je jedan veliki mistik.

Često vidim roditelje koji razne oblike nestašnosti djece u začetku silom izbijaju djeci iz glave, ne daju im tu božansku karakteristiku izraziti u životu unatoč tome što sve priče i mitovi velikih religija govore da su njihovi osnivači bili itekako nestašni. Budhin stari mora da je poludio kad mu je sin zbrisao iz palače, a čisto sumnjam i da bi Isus uskrsnuo da nije bio jako, jako nestašan…

I zato, dobro je blagonaklono gledati, čak i podupirati dječju nestašnost i slobodoumnost jer, ako će nas netko spasiti kao vrstu, biti će to nestašni.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (5)