Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Nenad Kobasia
U IME OCA

Tata, what a fuck is lažno licemjerje?

Poligrafska pornografija

Sa 95 – 98 postotnom sigurnošću tvrdim da Romeo Vrečko, jedini službeno priznati i ovlašteni poligrafist u Hrvatskoj, ne govori istinu kad tvrdi da je poligraf pouzdan u mjerenju istinitosti i vjerodostojnosti nečijih riječi. Tako mi poligraf (ne) pomogao. Moja je tvrdnja potkrijepljena upravo njegovim riječima, riječima poligrafskog prvosvećenika samog, a koje je 26. veljače izgovorio medijima slabe struje, ali velike čitanosti, braneći se nemušto i bez poligrafa, od optužbi Aleksandre Rajković, povrijeđene i u crveno zavijene natjecateljice Trenutka istine, maloumne, no iskrene, gledane i terapeutski moćne, emisije Nove TV.

- Testovi koji se primjenjuju za potrebe snimanja „Trenutka istine“ imaju pouzdanost od oko 95 posto na svih 72 pitanja koja kandidati prolaze na poligrafu. No, kako se za emisiju koristi 21 pitanje, može se slobodno reći da je postotak pouzdanosti veći i od 98 posto" - kaže Romeo, magistar kriminalistike, znalac statistike i ljubitelj istine, a nakon kojih bi riječi svakom tko ima potencijala za OIB trebalo biti kristalno jasno da upravo tih nedostajućih 2 do 5 posto predstavlja ogromnu količinu vjerodostojnosti koja suštinski nedostaje poligrafu ili bilo kojoj spravi koja bi naumila mjeriti nešto što je (strojem) neizmjerivo – istinu, na primjer.

To da je poligraf (ili poligrafist?) lagao, pardon, nije govorio istinu, tvrdi i Aleksandra kojoj se u posljednjoj epizodi prve sezone “Trenutka istine“, odgovarajući na pitanje za 50 tisuća kuna, upalilo crveno iako je, kako tvrdi, iskreno, istinito i točno odgovorila na pitanje koje je glasilo: "Jeste li ikada tijekom vožnje na autocesti imali naizmjenične seksualne odnose s dvojicom muškaraca?"

Romeo tvrdi da je sve jasno i da je njegov "poligraf nesporno zabilježio jasnu reakciju (erekciju?) karakterističnu za davanje lažnog odgovora", ne baveći se pri tom tako nevažnim sitnicama kao na primjer onih 2 do 5 posto mogućnosti da je stroj krivo prosudio Aleksandrin odgovor na i inače trapavo postavljeno pitanje.

Ona, naime, tvrdi da je istina da se je seksala sa dvojicom muškaraca, međutim nikada to nije činila na autocesti, tvrdeći usput i to da ju je istinoljubivi Romeo kad su ostali sami u prostoriji upitao „Zašto si išla dalje kada sve ruše nakon 25 tisuća kuna?“

- S gnušanjem odbacujem mogućnost da sam kandidatkinji Rajković rekao da je trebala odustati jer je show namještaljka. Za takvo što čak ne postoji tehnička mogućnost. Ono što mogu sugerirati kandidatima, a što uredno i činim, jest da se dobro koncentriraju na svako postavljeno pitanje. – odgovora s urednim gnušanjem jedan i jedini službeno priznati stručnjak za poligrafska ispitivanja u RH.

I što sad? Kome vjerovati? Ženi koja je odlučila podijeliti svoju intimu sa voajerskom Hrvatskom ili jedinom službeno priznatom stručnjaku za poligrafska testiranja u RH? On se poziva na službeno priznati stroj i isto tako definirani institucionalni sistem (laži – istine) koji stoji iza njega. Ona ima „samo“ svoju istinu koju pojašnjava pitajući se zašto bi pred svima lagala o svojoj intimi kad se radi o broju muškaraca s kojima se „naizmjenično“ seksala, a sramila bi se reći da je to bilo na autocesti. Hm, možda nije produljila vozačku?

U oskarima friško ovjenčanom „Milijunašu s ulice“ slična se stvar dogodila mladom Salimu, glavnom liku filma, koji odgovora na pretposljednje pitanje u kvizu Milijunaš. Za vrijeme pauze za reklame, na WC – u, voditelj kviza i jedan od vlasnika indijske licence Milijunaša, bodri Salima koji priznaje da ovo pitanje ne zna, te mu, odlazeći, na ogledalu napiše b. kao točan odgovor. Igra se nastavlja. Salim koristi jokera pola pola. Ostaje b. i d. Salim, koji je u siromaštvu naučio čitati ljude, bira d. i pogađa nakon čega se oglasi zvono za kraj emisije, a njega, po nalogu voditelja, odvodi policija želeći provjeriti kako to jedan „pas iz sirotinjskog slama“ može doći bez varanja tako daleko u takvom statistički i poligrafski podešenom kunolovcu kakav je Milijunaš. Njega, doduše, ne odvode na poligraf, iako bi, po mom sudu, na poligrafu pao sa svojom pričom o tome kako ga je život naučio svim odgovorima na toga dana postavljenim mu pitanjima, već indijska policija koristi starije verzije toga stroja: batinanje, spajanje na struju, te još neke druge, 95 do 98 posto uspješne metode, a sve u svrhu nalaženja istine. No, policija mu je, ne biste povjerovali, povjerovala i Salim se vratio u drugu emisiju da odgovori na završno pitanje Milijunaša. Ne podržavam niti policijske metode batinanja, ali sa 100 postotnom sigurnošću tvrdim da je korišten poligraf u kojeg se kune Romeo, stvar ne bi bila moguća. Čak niti na filmu. Jer radilo se o slušanju i gledanju u oči. Procjeni čovjeka, a ne stroja.

- Nisam se dosad o tome izjašnjavao, ali gnušam se paušalnih ocjena i procjena na račun poligrafa od strane onih koji su ga imali prilike vidjeti samo na filmu. No, živimo u Lijepoj našoj, u kojoj struka ionako nema pravo glasa, pa, eto, i ja šutim. Uostalom, što ću ja, kao magistar kriminalistike, o poligrafu pričati nekom tamo političaru opće prakse ili uhljebljenom sindikalcu?! Tragikomično je da je s jedne strane poligraf ocijenjen kao nepouzdan i zahvalan za navodna trik pitanja, a s druge strane, isti taj poligraf iz dana u dan sa stranica crne kronike dokazuje tko je u koga pucao, tko nije, tko ukrao, a tko nije. Smiješno je, nadalje, da javne osobe (političari, sindikalci i slični) s jedne strane pljuju po poligrafu jer, eto, nije dokaz na sudu, a s druge strane upravo u poligrafu traže spas kad ih se proziva za kojekakve afere." – Romeo znalački bježi iz zatečenosti u muljanju i postavljanju višeznačnog, triki pitanja u „Trenutku istine“ u mutnu i sigurnu sferu neistinite politike oko nas, podsjećajući nas precizno i na sve nedostatke koje sobom nosi poligraf, te nas na kraju čak i upozorava na samu bit problema. Naime, kaže on, „nije problem u poligrafu, već je problem u lažnom licemjerju kojim smo okruženi. Istina je sjajna stvar, ali kod nas, očito, samo kad se o njoj – šuti.“ Romeo, what a fuck is lažno licemjerje!? Stiješnjen do gušenja Romeo, naime, uzvraća ponovno gnušanjem i bujicom riječi te je u panici nesvjesno ogulio bananu istine nazvavši društveno licemjerje „lažnim licemjerjem“. Da, Romeo je, tvrdeći da istina izlazi iz poligrafa, upravo to – lažno licemjeran. Jer „normalan“ licemjer skriva svoju pravu prirodu, odnosno glumi da je dobar, moralan itd, dok, lažni, kojeg nam svečano i prestravljeno, na svoje opće zaprepaštenje, predstavlja Romeo, to ne čini. To je, naime, najnovija inačica (5.0) novovjeke vrste licemjera koji se ne srami svoje licemjernosti. Naprotiv, on svoje licemjerje ističe kao nešto do čega mu je najviše stalo i čime je u potpunosti ovladao. Licemjerje je njegov „iskreni“ i jedini „istiniti“ način života…

Da bude jasnije evo nekih referentnih primjera (stupanj točnosti dobiven autopoligrafijom je 99 posto): grupa psihologa koja internetski pokreće peticiju za zabranu „Trenutka istine“ je licemjerna, dok je Romeo Vrečko i cijela emisija koju brani lažni licemjer, Hrga je licemjerna, Hloverka lažna licemjerka, Bozanić je licemjeran, Sudac lažno licemjeran, Aralica licemjeran, Nives Celzijus lažno licemjerna, Mesić je licemjeran, Sanader lažno licemjeran, Sabor i sabornici su licemjerni, Vlada je lažno licemjerna, religije su licemjerne, sekte i najveći dio New Agea su lažno licemjerni, zapadna medicina je licemjerna, alternativni načini liječenje su lažno licemjerni, život je licemjeran, smrt je lažno licemjerna, mediji su licemjerni, javnost je lažno licemjerna, svjetovni način života je licemjeran, asketska šutnja i povlačenje od svijeta je lažno licemjerje, seks je licemjeran, celibat je lažno licemjerje, rat je licemjeran, mir između dva rata je lažno licemjerje, Bog je licemjeran, Vrag je lažno licemjeran, jučer je licemjerje, sutra je lažno licemjerje, Ja sam licemjer, Mi smo lažno licemjerje, …

Sa 100 postotnom sigurnošću tvrdim pak i to da istina nije nikakva „sjajna stvar“, već bezbojna osobna stvar svakog pojedinca koju on farba bojama svoje percepcije i (ne)bujanja svijesti i to na bazi svakodnevnice, kao i to da je maloumna emisija „Trenutak istine“ najiskrenija emisija na hrvatskom televizijskom nebu gdje su ljudi koji se prijave za sudjelovanje odlučili za novac, za šaku kuna, priznati kakvi su uistinu ljudi, koliko god im to njihova podsvijest i sistem poligrafiranja dozvoljava. I iako ih, naravno i po logici trenutnog stanja medija samih, bezočno muljaju za lovu, emisija je, čini mi se (oko 99,9 %) vrijedna jer pokazuje onima koji toga nisu svjesni kakvi sve ljudi žive oko nas. A što je nekim ljudima teško to gledati (no ipak gledaju) jer mogu prepoznati i sebe i svoja već počinjena (ne)djela ili pak svoje potiskivane nerealizirane čežnje i prljave snove, posve je druga, duboko terapeutska priča. Nisam za to da se loše, a gledane emisije ukidaju, već za opciju da se dobre emisije smišljaju. Trenutak istine je dobra emisija, koju nisam nikad gledao, i kada ću ne zna se, a iz koje bi ja izbacio, ovako na neviđeno - jedino poligraf. I poligrafistu. Na njihovo mjesto trebalo bi postaviti vrsnog poznavatelja ljudi (nekoga kao Salima iz filma) koji bi netremice gledao natjecateljima u oči te prosuđivao govore li ili ne govore istinu. Točnost bi bila, uvjeren sam, od 97 do 99 posto. Neki put, kad bi se dobro zagledali jedan drugome u oči, možda i više.

Osjećam da bi se na taj način približili za jedan mali korak rješenju vječne dileme: kome vjerovati, sistemu ili pojedincu, poligrafiranom ili poligrafistu. I tada bi se, vremenom, siguran sam u to i preko 100 posto, tamo negdje gdje se pogledi ukrštaju, u nekom nevidljivom usklađenom treptaju i ta posljednja distinkcija (ra)stopila kao čokolada. Let it be.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)