Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Nenad Kobasia
U IME OCA

Kako graditi šarmantne i klimi prilagođene kuće

Pravo na zdravi dom

Nedavno sam imao prilike posjetiti mnoge pojedince i zajednice ljudi u Hrvatskoj koji su svoje kuće, svoja mjesta življenja, svoje domove uredili i još uređuju puno drugačije nego što je to uobičajeno i što obično možete vidjeti vozeći se ili hodajući svijetom.

Zajedničko im je svima to da se drže prirodnosti, principa energetske samodostatnosti i održivosti te zdravog razuma. Jedan od najprirodnijih sustava koji se bavi održivom gradnjom naziva se permakultura i već se i letimičnim uvidom u kuće, imanja i zgrade građene u duhu tog znanja uočava sva promašenost i nezdravost „kockaste“, ovisniče i uzničke arhitekture u koju smo silom ugurani i stiješnjeni.

- Neke od najšarmantnijih i klimi najprilagođenijih kuća na Zemlji izgrađene su bez bankovnih kredita, arhitekata, dobavljača, metala ili betona. Dobrobit bilo kojeg područja ne leži u bankama ili gradovima, nego u osnovnim resursima, vještinama i prirodnim sustavima koje razvijaju ljudi koji tamo žive – tvrdi Bill Mollison, jedan od osnivača permakulture.

A svega trideset tisuća kuna i četiri mjeseca rada trebalo je Simonu da u Wellsu izgradi kuću i to tek uz pomoć svekra, prolaznika i prijatelja koji su mu dolazili u posjet. Glavni korišteni alati bili su im motorna pila, čekić i dlijeto od 2,5 cm, a nije nevažan niti podatak da nitko od ljudi koji su je radili nije nikakav izučeni stolar.

- Kuća je građena sa najvećom pažnjom prema okolišu i za uzvrat nam daje jedinstvenu priliku živjeti bliže prirodi. Biti svoj vlastiti arhitekt (isprobaj) je zabavno i dozvoljava uživanje u nečemu što je dio tebe i dio zemlje, a ne, kao nešto najgore, masovno proizvedena kutija koja je dizajnirana za najveći profit i sigurnost građevinske industrije. Gradnja sa prirodnim materijalima odstranjuje proizvodni profit i kancerogeni koktel otrova koji ispunjavaju većinu modernih gradnji. – kaže Simon koji u kući, vrlo nalik onoj hobitskoj, živi sa svojom obitelji.

Kao što je vidljivo, i iz ovog primjera, sve je na strani održive gradnje: i estetika, i zdravlje i ekologičnost i, gle čuda, cijena, no unatoč tome, ili, bolje rečeno, baš upravo zbog toga, zbog te cijene, taj način gradnje dozvoljava se samo u nekim zemljama i to samo na onim područjima „gdje trgovačka udruženja, građevni inspektori, zdravstveni službenici, lokalna i državna vlast ne ometaju zajednice koje grade svoje kuće da im budu skloništa“. Tih područja je još uvijek jako (pre)malo i represivni državni aparati svih zemalja paze na to da se ideje jednostavnosti iz koje proizlazi sloboda i nezavisnost svake vrste – ne preliju u manistream, u svakodnevnicu.

Dozvola da se gradi svoja kuća u skladu sa prirodom dozvoljava se, dakle, vrlo rijetko, tek kao neka vrsta ekscesa ili turističke atrakcije, međutim i sama činjenica da vam netko može određivati kakvu ćete kuću graditi, dokaz je krajnje okovanosti društva, dokaz nevidljivog fašizma i potpune ekonomske kontrole koji su tiho i perfidno utkani u sve segmente društva.

Bill Mollison rješenja vidi u suradnji ljudi, korištenju lokalnih materijala i manjem uplitanju zakona u područje gradnje. Međutim ne mora se biti veliki logičar i matematičar da bi se uvidjela sprega uplitanja zakona u gradnju kuća sa moćnim građevinskim lobijem. Ta se naopaka simbioza može pratiti od „obnove“ porušenog Iraka koju dobivaju tipovi koji su rat zakuhali i financirali pa do domaćih, hrvatskih malih lokalnih uprava.

- Kamen zemlja, bambus , drvo, špaga, pletiva od šibe, opeka, cement, mort i crijep su vjekovima poznati izdržljivi građevni materijali koje ljudi koriste. Ti materijali mogu biti lokalno proizvedeni ako postoji energija iz šuma, peć na drva za sušenje i pečenje i suradnja među ljudima. Ništa od toga ne zahtjeva novac ukoliko ljudi zajednički rade. No, stvarni razlog nedostatku kuća kao i hrane u svakoj državi ne leži u novcu, već u ograničavajućoj, birokratskoj praksi vlasti. Državno ili privatno vlasništvo (nasuprot zajedničkog vlasništva) šuma, malih rudnika i zemljišta je naklonjeno državi ili korporativnom profitu, kako bi se podupirao razvoj većinom urbane, lijene birokratske klase, koja zabranjuje korištenje tih osnovnih zemljanih resursa onim istim ljudima koji rade kako bi ih koristili i proizveli. – kaže Mollison dotičući bit problema : potrošnjom okovano i kontrolirano društvo.

Permakulturaši idu u drugom smjeru: grade kuće i naselja po principima brige za ljude, za Zemlju i pravednu raspodjelu, koriste energiju Sunca, vjetra i biomase, dobro dizajniram kućama pomažu svojim stanovnicima da ne proizvode otpad, koriste otpad kao građevni materijal (auto gume, boce, limenke…), koriste kišnicu… te svime time stvaraju potpuno ekonomski neovisne, zdrave zajednice koje koegzistiraju, surađuju, dišu sa prirodom. Ima takvih projekata i u Hrvatskoj. (Eko selo u Blatuši, ZMAG – ovci iz Vukomerića...)

- Iz uvjeta navedenim u zakonima, sam svoj majstor ili majstorica ne smije uz pomoć svojih prijatelja i prijateljica graditi svoju eko kuću iz snova bez režija, izrađenu od drva, slame ili auto guma. To znači da se s jedne strane, na papiru promovira, održivi razvoj, dok se, s druge strane, zakonima sprječava da se održivi razvoj uopće započne. Prema sadašnjim zakonima potiče se daljnje cjepkanje zajednice, umjesto da se potencira stvaranje eko sela, a time i zdravije socijalne klime, u kojem je najveće blago zemlja, znanje, raznolikost, suradnja i zajedničko vlasništvo. – tvrdi Marijana Lesar iz udruge Kneja poentirajući na ono bitno: današnji raspadajući sistemi moći kojima su jedine izlazne strategije one nasilja i kontroliranog kaosa čine sve kako bi vi po zakonu morali skupo platiti svoj dom te kako bi taj dom zauvijek ostao dobar izvor prihoda tom istom sistemu moći. Zato je Ivica dogovorio s Albanijom izgradnju nuklearke, a nije, recimo, po uzoru na Čile, dozvolio gradnju kuća po uradi sam ključu gdje bi ljudi mogli za malo novaca napraviti energetski neovisne i zdrave kuće, a sa potpunim komforom primjerenom ovom našem tehnološkom dobu. To je tak jer svaka nuklearka znači kontrolu i ekonomsku zavisnost, dok načini gradnje o kojima sam ovdje pisao donose istinsku slobodu u ovoj našoj materijalnoj dogovornoj stvarnosti.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)