Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Nenad Kobasia
U IME OCA

Robovi sreće

Tata, postoji li crna nada?

Živimo već velikim dijelom u monetarno tehnološkom svijetu čije je glavno pogonsko gorivo proizvodnja sreće, što u potpunosti umrtvljuje ljudsku sposobnost nježnog suosjećanja i dijeljenja sebe sa Svemirom te obraćanja pozornosti na istinski važne i životodajne bljeskove postojanja: ljubav, davanje i zajedništvo.

Represivni političko – medijski aparat demo(no)kracije toliko je „dobro“ obavio posao da su elite odlučile da ih ukinu, odnosno modificiraju i pošalju na zasluženi odmor. I demokraciju i represiju. Stvar je toliko uznapredovala da postoji mogućnost de će se ubuduće korporativno nasmiješenom i „sretnom“ roblju manipulirati tek nježnim pomicanjem tipke kojom se uskraćuje neki najnoviji program sreće za njega ili nju, krajnjeg korisnika ili korisnicu. I tipke će, naravno, stiskati roblje samo.

Takvo, nasmiješeno, postindustrijsko društvo moći će si čak „priuštiti“ i Teslinu ideju o besplatnoj energiji dostupnoj svima jer će se dotadašnja i današnja ucjena preživljavanjem fizičkog tijela, zamijeniti ucjenom održavanja stanja neprestane sreće, zdravlja i ekonomskog blagostanja. Resursi i tehnologija za tako nešto dostupni su već danas i ova „financijska kriza“ uvod je u takav način funkcioniranja svijeta. U takvom scenariju čeka nas svijet fizičke sigurnosti, programiranih osmjeha i robova koji nisu svjesni da su robovi.

I sve se to, taj prijelom, događa u trenutku kad je Amerika i cijeli svijet (bio) samo na korak od gubitka svake nade, a to, znamo, vodi u korisno pročišćenje i jasnovid. Tada se pojavio taj savršeni korporativno filtrirani proizvod kome je bilo gotovo nemoguće odoljeti: Barack Obama. Gospodin „nada“ i donositelj promjena koje će se, naravno, zbiti u budućnosti.

Uvjerenje da niti jedan predsjednik, niti jedan vođa niti autoritet neće i ne može promijeniti svijet, već da će taj svijet istinski promijeniti jedino ljudi sami, a koje je već bilo jasno izraženo i artikulirano u velikom dijelu zemljine kugle, te počelo donositi prve, konkretne, fizičke rezultate istinske transformacije, ustuknulo je pred novom navalom zazivanja bolje budućnosti i odbacivanja sadašnjeg trenutka kao jedinog važnog i postojećeg. Nada se, naime, nikad ne događa sada.

- Cesta ispred nas je dugačka. Uspon će biti težak. Možda nećemo stići tamo u jednoj godini ili čak mandatu, ali Ameriko, nikad nisam imao više nade da ćemo stići tamo kao što imam večeras. Obećavam vam - stići ćemo tamo kao ljudi. – obećao je Obama u svom pobjedničkom govoru stvarno veliku i moćnu duhovnu stvar, inaugurirajući nadu u gotovo službenu religiju čovječanstva. No i to je samo tek novi oblik religije i nažalost, već sada se vidi, a unatoč tom gotovo ritualnom i sveprisutnom zazivanju "promjena" „ljudskosti“ i "nade", da će se stvar svesti na poznatu šprancu: Obama prijeti Osami, bombardira Pakistan, povlači trupe iz zauzdanog Irana uz Bushevu ispriku za Guantanamo i ostale spačke (Sorry guys!) te, na prepast nacije, malo odlaže kupnju obećanog kućnog ljubimca za kćeri – no samo dok se crna djeca ne aklimatiziraju na Bijelu kuću. I, normalno, održat će najvažnije predizborno obećanje: prestat će pušiti.

Još je Krishnamurti upozoravao da je ljudski razum tako oblikovan (upravo se tom riječju izrazio) da prihvaća vrijeme kao glavni čimbenik promjene. Te činjenice itekako su bili i jesu svjesni mnogi političari, pa tako i Obamin tim, i stoga u njihovim i njegovim govorima nada, briga za ljude i nužnost promjene u nekom (ne)određenom vremenu zauzimaju veliki i važan dio. Te riječi postale su naopake mantre za oblikovanje pasivnosti duhovno porobljenih gomila - upravo sada.

Točno prije dvjesto godina Sjedinjene Američke Države donijele su Zakon o zabrani trgovanja robljem. Za zakon su glasali i članovi Kongresa iz južnih država koje su nastale, obogatile se i potpuno funkcionirale na robovskom radu. Naravno, robovlasništvo nije zabranjeno iz etičkih razloga već iz čisto pragmatičnih i tržišnih. Naime, povećanjem broja robova javio se problem njihove kontrole. Upozoreni krvavim pobunama robova na Haitiju gdje su tisuće robovlasnika pobijeni, robovlasnici su se uplašili i jednostavno zabranili uvoz novoga roblja iz Afrike i tako je, do tada jedna od najunosnijih, posve legitimnih zakonskih djelatnosti bila stavljena van zakona. Trgovcima robljem i robovlasnicima bilo je do tada važno da robovi ostanu živi, koliko toliko zdravi, da rade i da ih se može povoljno prodati. Stoga se sa svakim kupljenim robom kupovala i „njegova“ polica osiguranja, kako slučajno nekom od robovlasnika ne bi propala investicija.

Nakon trgovine robljem, 1865. godine, SAD su van zakona stavile i ropstvo kao oblik socijalnog odnosa, međutim nitko nije poštovao taj zakon već je tek tada počela prava tortura i zastrašivanje obojenog stanovništva koji su tada postali i porezni obveznici, a kasnije i dijelovi stroja za glasanje. Tortura zvana segregacija ozakonjena je zloglasnim zakonima Jima Crowa koji su bili na snazi sve do 1964. godine kad je donesen Zakon o građanskim pravima (Civil Rights Act) koji zabranjuje bilo kakvu diskriminaciju na javnim mjestima. Zastupnici u američkom parlamentu „u ime savezne vlade i naroda“ prvi put su se tek ove, 2008. godine, službeno ispričali zbog "velike nepravde, okrutnosti, grubosti i neljudskog ponašanja" u porobljavanju i rasnoj segregaciji američkih crnaca.

I svi su ovi zakoni i isprike doneseni ne zbog altruizma već zbog prilagođavanja novim tržišnim uvjetima i korekcijama učinkovitih načina kontrole roblja i njihovog držanja daleko od samoodlučivanja o tome kako će živjeti i što će kada i koliko i s kim raditi. I tako se zbilo da je danas proizvodnja sreće i nade u bolju budućnost postala djelatnost koja je zamijenila trgovanje robljem, a sve na tragu saznanja sažetog u aforizmu da su „sretni robovi najljući protivnici slobode“. Tako danas funkcionira i robovska Kina i robovski SAD i robovska Hrvatska. Razlike su samo u iznosima plaća, duljini radnog vremena, religiji i originalnosti subliminalnih i nesubliminalnih poruka kojima se zabavlja prpošno i nasmiješeno ekonomijom sluđeno sretno roblje.

- I Obama i McCain podržavaju 2. amandman. Bez obzira tko od njih dvojice pobijedio, moći ćete zadržati svoje puške. No s kojim od njih ćete moći zadržati svoj posao? – bio je jedan od slogana Obamine kampanje, prve kampanje koja se gotovo u potpunosti oslanjala na internetsko oglašavanje banerima i web komunikaciju.

I pravo pitanje (nakon) tih izbora za novog korporativnog kućnog ljubimca, trebalo bi biti, da nije sindroma ispranih (medijskih) mozgova, ne kako to da je napokon izabran jedan Afroamerikanac da obnaša tu formalnu dužnost, već je li iza te maglene "nade" koju on sobom širi moguć istinski korporativni pomak u čovječnost i stvarno ukidanje ropstva.

- Osnovna čovjekova ljudskost može se zaštititi i sačuvati samo tamo gdje vlasti moraju biti odgovorne ne samo prema bogatima, ne samo prema pripadnicima jedne religije, ne samo prema pripadnicima jedne rase, nego prema svim ljudima. – ovo su riječi Roberta Kennedyija koji je također, baš kao i Obama, često govorio i o „valovima nade“ i boljoj budućnosti.

I Obamini i Kennedyjevi govori puni su takvih, lijepih i duhovnih riječi ali je pitanje koliki broj ljudi danas, nakon stoljetnog ispiranja mozgova, može zaista razumjeti i osjetiti te riječi kao dio sebe, pounutrašnjiti ih. Možda je u Kennedyjevo vrijeme to još i bilo moguće, no koliko ljudi danas zaista osjeća ono što sluša te koliko ljudi uopće sluša, a koliko njih su tek dio kulisa neke team building nabildane grupe ili nacije pitanje je na koje si sami morate dati odgovor.

- Mi smatramo da su ove istine same po sebi očigledne: da su svi ljudi stvoreni jednaki, da im je Stvoritelj podario određena neotuđiva prava; među kojima su pravo na život, slobodu i potragu za srećom. – stoji u Deklaraciji o nezavisnosti SAD – a koju su sročili robovlasnici, a Baracka Obamu, prvog crnog predsjednika SAD – a, koje li božje šale, izabrali su danas tek stasali robovi sreće.

Obama, koji je ukidanje logora Guantanamo stavio kao jedan od svojih prioriteta rekavši da želi biti siguran da SAD više nikoga ne muči, te koji je, tijekom kampanje, robovlasništvo nazivao prvim grijehom SAD – a, nije se nikada izjasnio o grijehu indijanskih rezervata, „modernih“ konc - logora raštrkanim diljem SAD – a u kojima ne postoji javni prijevoz, gdje haraju epidemije koje zapad odavno ne poznaje i gdje je stopa smrtnosti male djece odmah iza Haitija koji je na dnu ljestvice. Pošto se nije izjasnio on, a nadam se  da hoće, pročitajte što bi učinio Russell Means, čovjek koji tamo živi, glumac, dugogodišnji indijanski aktivist i vođa, jedan od osnivača Republike Lakota i jedan od onih koji ipak sumnja u onaj američki san i moralni lik SAD – a koji Obama želi povratiti:

„Kad bih bio predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, prvo bih obojio onu bijelu kuću u Washingtonu DC u crveno. Zatim bih ušao unutra i bacio Ustav Sjedinjenih Američkih Država u WC. Mislim ozbiljno, jer su Sjedinjene Američke Države postale fašistički imperij. Djeluju potpuno protivno svom Ustavu i krše ga. A naravno da mi, Indijanci, već znamo da je ova zemlja sazdana na prevaru i da će umrijeti prevarom. No, kao predsjednik, u svom skromnom pokušaju da je spasim, vratio bih individualnu slobodu izabranoj vladi. Jedan od načina je riješiti se tog idiotskog koncepta. Mislim na idiotske poreze na imovinu. Molim?! Zar ćete svoju imovinu zauvijek da(va)ti vladi i nikada je nećete posjedovati? To je... mislim da je to najbolji primjer patriotskog ludila! Individualna sloboda zastupanja vlade znači sloboda. Znači suradnja, znači ljubav, znači sve ono pozitivno u životu. Znači život bez straha. Tako razvijete jezik kakav smo mi domoroci razvili u cijelom svijetu, na kojem nije moguće uvrijediti drugo ljudsko biće. Onda razvijete rodovski sustav, što podrazumijeva instinkt, sukob, rješavanje. Radije to proučite umjesto da nam pljačkate grobove! Razmislite o rodovskom sustavu. To je matrijarhat. A upravo o tome je riječ kad se kaže individualna sloboda. Nije riječ o strahu. Riječ je o tome kako živjeti u rodovskim skupinama. To nazivam civilizacijom.“

I za to osjetiti i živjeti ne treba nada, jer nadati se znači da nisi ovdje i da si još uvijek natopljen nasiljem. Za to osjetiti i živjeti nadu jednostavno treba zaboraviti. Tada budućnost prestaje biti naša sadašnjost.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (1)