Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Nenad Kobasia
U IME OCA

Kad roditelji lažu djeci da su dobro

U šatoru

Ako već niste, kupite si što prije dobar, profesionalni šator i vreće za spavanje za cijelu obitelj i za sve četiri sezone te svu opremu s kojom možete udobno (pre)živjeti kampirajući. Odavno smatram da bi svaka obitelj to trebala nužno imati kao sigurnost od svih mogućih iznenađenja - nešto neophodno kao kutija prve pomoći. A stvar je dodatno korisna i stoga jer vas tjera da prašinu s tih stvarčica brišete tako da idete s klincima na kampiranje. A to je pak korisno jer nemate hemeroide, bolje vidite, lakše dišete, a bogami i ne gledate često ili uopće televiziju ili surfate po još opakijoj navlakuši zvanoj Internet.

O Internetu, i o onome što je iza njega ostalo, drugom zgodom, a nastavljam o šatorima i to onima koji su nikli samo par kilometara od ureda Predatora Schwartzenegera, na samom ulasku u sunčani Sacramento. Tamo je, naime, niklo naselje šatora i drvenjara, a sagradili su ga prevareni, oguljeni, izigrani, isisani i odbačeni kotačići sistema. To sumorno mjesto sada broji 1200 stanovnika, a svakim se tjedan u naselje, novog Obaminog doba, slije novih pedeset opljačkanih. Naselje je posjetila i Oprina osoba zadužena za odnose s nižim kastama – Lisa Lang, reporterka koja ide i tamo gdje ne žive glumci.

Svim tim pričama koje nam je Oprah pustila da ih vidimo (ne znam koliko je bilo onih drugih koje nije željela da ih se vidi) zajedničko je jedno: iako potpuno izigrani, ljudi i dalje vjeruju u mit o novcu i rješenje traže u kretanju iz početka, od nule. I dalje slijepo vjeruju u taj naopaki monetarni sistem koji ih je iskoristio i ispljunuo. Toliko su snažno živjeli svoju programiranost da je sada ne mogu jednostavno odbaciti. No, to sam već vidio i nije me to iznenadilo. Trgnuo sam se ozbiljno tek kad sam čuo podatak da većina tih nesretnika taji svoju situaciju pred svojom djecom. Totalno ludilo! Svoje bankrote, deložacije, novostečeno beskućništvo taje pred svojom vlastitom djecom bojeći se da će im biti na teret, kako većina tvrdi, a zapravo se srameći svog američkog neuspjeha. Jer stvar je bila prenasilno izvedena i sigurno je da ti milijuni materijalno razvlaštenih svoju neimaštinu smatraju tegobom, neuspjehom i sramotom. Daleko su od nečega što je postojalo u nekim tradicijama pa i u Indiji gdje još nije zamro drevni običaj da čovjek kad ispuni svoje svjetovne, ovozemaljske, materijalne dužnosti ostavi sve što je imao i stekao, ostavi obitelj i ode u susret smrti baveći se onim, što je za to životno doba i jedino normalno – duhovnim aspektom postojanja svoje duše.

Tu, u Kaliforniji, u samom srcu kapitalističke bajke, toga nema, no u tim šatorima punih zatomljenih osjećaja kao što su povjerenje, predavanje, ljubav, suosjećanje i razumijevanje vlastite djece, krije se temeljni problem našeg suvremenog robovskog sistema: uspjelo se je, naime, ubiti, i to na malo duži rok, bliskost, empatija i suosjećanje kod ljudi.

Jer teško se može zamisliti sretan i uspješan i pročišćujući izlazak iz krize, makar to bila i „kriza“, ako djeca kao posve normalno, ostavljaju svoje obezdomljene roditelje na ulici, u šatoru, bez ikakvih prihoda. I to roditelje koji još nisu spremni svjesno odbaciti materijalno.

I kakve sad to veze ima s nama, s Hrvatskom, sa Samoborom, sa neustavnim ukidanjem kunskih kredita…?

Kupite si prvo šator i opremu sa početka teksta, pa ćemo na miru, možda čak negdje u prirodi, popričati i o tim detaljima. Do tada uživajte, makar obročno, u još jednom neponovljivom proljeću i razmislite što je Abraham Lincoln imao na umu i u srcu kada je predložio da se zakonski limitira gornja granica bogatstva na tadašnjih 20 tisuća dolara.

Ili pak, kad vas od toga zaboli glava, možete otići ove nedjelje, 15 ožujka, u 17 i 30 sati, u kino Tuškanac u Zagrebu gdje Udruga Slobodna škola iz Karlovca premijerno prikazuje BBC-jev igrani obiteljski film "Summerhill“ snimljen prema istinitom događaju. Summerhill je demokratska škola u Britaniji u kojoj učenici i profesori zajedničkim snagama vode školu i zajednicu. Učenici biraju žele li pohađati nastavu ili ne, a u cijeloj školi prevladava duh slobode izražavanja, odgovornosti i demokratskih ideja. 1999. godine Britanska vlada zaprijetila je zatvaranjem škole pa su se učenici i profesori odlučili jednom za svagda izboriti za svoju školu. O tome je film i moja sljedeća kolumna.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)