Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Nenad Kobasia
U IME OCA

Gdje su nestale školske sportske dovrane

Sob godine

- Radi se o zajedništvu i suradnji na dosad neviđenoj razini - tako je ne tako davne 2006. godine časopis Time poentirao objašnjenje zašto je za osobu te godine izabrao sve umrežene ljude svijeta. Sjećate se, na naslovnici je bio bijeli zaslon računala na kojem je pisalo „you“, a koji je imao nam nedvosmisleno reći da su obični ljudi ti koji će od sada sami krojiti svoju stvarnost, a ne nikakvi Hitleri, Kennediyi, Nixoni, Gorbačovi… koji su, među ostalima, prijašnjih i ove godine krasili naslovnice namijenjene osobama godine. Iako Time magazin ističe da ta galerija izabranih, uglavnom despota, nije nužno počast već predstavlja prepoznavanje "jedne ili više osoba koje su najviše utjecale na izvještaje i naše živote, u dobrom ili lošem smislu, i predstavljale ono što je važno tijekom godine", ostaje potpuno nejasno kako smo to „mi“ iz te priče, a koji smo, kao, preuzeli svoje živote u svoje ruke, barem putem tipkovnice, opet prepustili iste te naše živote u ruke onih koji su naslovnice krasili 2007. i ove, 2008. godine: Putina i Obamu. Usput, kad smo kod osoba godine, nije li Vama, bilo bar malo neobično da za osobu godine u Hrvatskoj ove godine izabran guverner Hrvatske narodne banke i nije li vam bilo još čudnije što ga Sanader nije mogao smijeniti iako je to, kao stotine drugih, mogao učiniti.

- Ovu medalju, ne znamo još kakvu, posvećujemo svim običnim ljudima kojima je teško, svima koji se muče, svima koji su bolesni i onima koji se bore kroz život. Jako sam zahvalan svim ljudima i gledateljima – zborio je, baš kao da je urednik Time magazina ili nasljednik Obame, Lino Červar nakon rukometne pobjede nad Poljacima obraćajući se cinično svim onim običnim ljudima koji su na neodređeni broj desetljeća izgubili makar minimalnu mogućnost da im škola koju im pohađa dijete dobije sportsku dvoranu ili, ne daj bože, bazen. Znate već, to se više i ne taji, cijena rukometnog ushita je paklenih tri stotine i šezdeset milijuna kuna ili, u valuti kojoj težimo, sedamdeset milijuna eura. Sve gradske škole mogle su za te pare dobiti svoje dvorane ili bazene. No, kažu oni „uzemljeni“, bi li tvrtke koje su financirale putem javnog partnerstva cijeli projekt pristale da to isto učine i sa školama. Stvarno, zapitate li se ikad kome to nije u interesu da se osiguraju vrhunski (i sportski, jer ovdje je riječ o njima) uvjeti djeci i tako se spriječi u velikoj mjeri sva ona daljnja priča o izgubljenosti generacija, o drogama, alkoholizmu i ovisnosti svih vrsta na koje država poslije kroz razno razne kvazi programe pere novac i pri tom dobar dio i strajba u vjetar? Mislim, vidite da novca ima.

No stvar je takva kakva je, i tu je uredništvo Time magazina, podsjetimo, bilo u pravu 2006. godine: „Radi se o zajedništvu i suradnji na dosad neviđenoj razini“, no ono zaista važno što se krije iza toga prigodnog vrhunskog cinizma jest to da Vi, Mi zaista i jesmo posljednje i jedino važno mjerilo, da smo samo Mi ti koji krojimo svoju stvarnost. Svaki svoju. Bez ikakve osobe ili soba godine. Dakle, pretvorimo to u život: ako vam djeca odrastaju i školuju se bez sportskih dvorana i bazena, a vi dajete po dvije tisuće kuna za rukometne utakmice, to je zato što ste tako i htjeli: nitko vam nije kriv. Nikakva vlast, nikakav HDZ ni SDP – krivi ste Vi. To je za razliku od induciranog paklenog ludila – posve obična, ali nepromjenjiva istina.

Ja, sa svoje strane, mogu samo obećati da neću stati, neću biti miran sve dok Djeda Mraz i njegovi sobovi ne postanu osobe godina koje dolaze. So help me god.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (1)