Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Nenad Kobasia
U IME OCA

Uče li naša djeca od nas i učimo li mi od njih?

Život bez iskustva

Iskustva svih vrsta, pa tako i ona duhovna, danas su tražena roba, a milijuni zemljana što teže novim i novim iskustvima, ovisnici su i zarobljenici koji slave svoje tamničare. Iskustvo se danas globalno percipira kao nešto bez čega bi ljudi mentalno, emocionalno i duhovno brzo zakržljali pa blažena dosada i (duhovna) dokolica visoko kotiraju na listi nepoželjnih načina „trošenja“ vremena.

- Ovisnost o iskustvima i izazovima u stvari čini naš duh samo još tupljim: u stvarnosti mi se time ne održavamo budnima –pokušava nas prenuti Krishnamurthi.

Pogledajte iskreno samo današnji svijet oko sebe: iskustva se pomahnitalo traže, kupuju i konzumiraju na svim manifestiranim nivoima postojanja i pri tom se ne biraju sredstva: od raznih tečajeva brzinske duhovnosti preko uzimanja opojnih supstanci i biljaka za proširenje svijesti pa sve do pedofilije. A sva ta uzavrela težnja za što više iskustava, kaže Krishnamurthi, „daje jedino lažljiv osjećaj realnosti i otkriva unutarnje siromaštvo ljudi“. Što će reći i to da su sva ta iskustva u našem, ljudskom području svijesti - i stoga vrlo ograničena.

- Možete imati čudesna iskustva, a ipak biti potpuno zavedeni. Vi ćete, u svakom slučaju, imati samo vizije koje odgovaraju vašim predrasudama. Vi ćete vidjeti Krista ili Buddhu, ili već prema tome u koga vjerujete, i što je veća vaša vjera, jače će biti i vaše vizije, koje su projekcije vaših vlastitih želja i poriva – kaže Krishanamurthi.

Iskustvo je, blago i uvjetno definirajmo, uvijek posljedica opažanja i prije svega izraz naših težnji začetih u prevladavajućem, dualističkom načinu funkcioniranja uma i, stoga, ne samo da bi bilo vrlo poželjno sumnjati u tuđa, već, čak prije svega, i u „svoja“, „osobna iskustva“. Na ove zadnje tri riječi stavio sam navodnike jer se je nekako uvriježilo, bolje rečeno skupo nam je prodano, da je osobno iskustvo vrijedno naše pažnje i analize, a sve u ime našeg nekog duhovnog napretka, izlječenja, odrađivanja karme… Međutim, upravo je suprotno - vaše osobno iskustvo može vam biti, i u pravilu i jest, najveći zaklon od vas samih i od Istine.

A istina je i da biti slobodan od vlastitog iskustva, znanja i gomile činjenica nije nemoguće, treba samo početi živjeti na taj način, u toj vibraciji – dakle u duhu nevezanosti od svih težnji. U to moramo uložiti ne napor, kako dualisti predu – već nešto što možemo nazvati nenapor. Uložiti nenapor – to je to, to je ključ.

- Težnja se rađa iz dualnosti: „ja sam nesretan, moram postati sretan“. U toj težnji da se postigne sreća, leži nesreća. Kada čovjek nastoji biti dobar, u toj je dobroti sadržana njena suprotnost – zlo. Sve što čovjek prihvaća sadrži svoju suprotnost, a napor uložen za prevladavanje tog raskoraka samo pojačava ono protiv čega se borimo. – rezimira Krishnamurthi.

Iz iskre ove Krishanmurtijeve rečenice, koja mora da je zavibrirala na osnovu nekakvog iskustva, rađa se plamen stotina pitanja: kolika je važnost iskustava koja svakodnevno dobivamo putem naših fizičkih i emocionalnih osjetila, a koliko ona koja se trudimo iščitati iz knjiga, snova i svih vrsta duhovnih iskustava? Koliko su važna iskustva koja nam prepričavaju gurui, svećenici i naši suputnici na duhovnoj stazi? Jesu li naša iskustva nešto što je namijenjeno samo nama ili ih je potrebno dijeliti s drugima (bila ona „dobra“ ili „loša“) te tako i njih uključiti u eventualnu ukupnost i svrsishodnost tog iskustva? Koliko smo dotaknuti i uključeni u iskustva koje čujemo od ljudi kojima bezrezervno vjerujemo i otkud uopće potreba da se nekome prenosi iskustvo ili da se od nekoga prima iskustvo i kako znati što od toga (ne)pripustiti u srce i dušu?

Sva iskustva već su u nama. Mi smo, svatko od nas, jedno iskonsko sveiskustvo. Razlikuju nas tek stupnjevi (ne)očišćenosti senzora kroz koje doživljavamo Svemir i dišemo Boga.

No, pitanja tu ne staju: na kojem nivou osjećanja treba tražiti odgovore i treba li ih uopće tražiti? Nisu li duhovna iskustva najvaravija iskustva? Nije li, konačno, iskustvo tek krajnja, najčešće materijalna, manifestacija naših želja, težnji i stremljenja?

Važno je tu znati da ono što zovemo iskustvom većina ljudi doživljava kao prošlost te ga, iskustvo, olako i bez zadrške smještaju u svoje uredno posložene kvazikronološke mentalne fascikle sa dobrim, lošim, veselim ili žalosnim iskustvima…

A prepoznati novo iskustvo kao iskustvo zapravo nije ni moguće, tvrdi Krisnamurthi, jer možemo prepoznati samo nešto što već poznajemo i ako kažemo da imamo neko novo iskustvo, ono tada sigurno nije novo.

Kako sa svim tim ponorima saznanja uopće tretirati iskustvo, odnosno kako se odnositi prema biserno - bliještećoj varljivosti i zamamnoj uvjerljivosti iskustva u svakodnevnom životu?

- Iskustvo nije ono što nam se događa, već ono što činimo s onim što nam se događa – podučavao je o tome Aldous Huxley, a na krilima tog pitanja i Sri Sri Ravi Shankar zove nas Kući, u carstvo sadašnjeg trenutka: „Svako iskustvo ostavlja posljedice koja zamračuju vaš intelekt. Probudite se ovog trenutka. Odbacite sva prošla iskustva i pogledajte na čisto Biće koje ja jesam i koje vi jeste.“

Jedino takvi ljudi, društva i civilizacije, radosno oslobođeni teškog bremena iskustva, mogu biti slobodni i potpuno živjeti svetu sadašnjost. Kaže(m) ja. Iz iskustva.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)