Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Nenad Kobasia
U IME OCA

Upalite svaki dan bar jedan oganj

Vatra i san

U moju, jednu od najjužnijih samoborskih ulica, postavili su ove godine javnu rasvjetu cijelom dužinom odvojka. Vode još nema, ali javna rasvjeta je stigla. Nek se nađe. Da vidimo kud hodamo, da doprinesemo sjaju naše planete vidljivom sada i s Mjeseca. Sindrom lažnog Sunca u svom punom sjaju.

I bez obzira što i pred mojom kućom jedan jaki lampaš sada blješti od svakog sumraka do svake zore, ja svoj (obiteljski) ritual vatre nisam ukinuo. Nije to nikakva tehnika, coprija, nategnuti simbolizam, već jednostavan razgovor moje praznine i vatre. Obostrano čuđenje. A i djeca obožavaju vatru.

Kad Sunce zađe, uredno složim, onak po staroindijanski, pogolemu hrpu drva i pozovem klince da se zajedno iznova i iznova čudimo "pucu" i "pecu", malim "domaćima" i ostaloj vatrenoj ekipi. Klopamo jogurte, krumpire, tamanimo sendviče, plešemo oko vatre, gledamo u daljini plešivičke hrpte koji se sada vide malo sfumato, jer nam taj javni lampaš ide drito u oči. Indijanci novog doba pale vatre pod svjetlom javne rasvjete.

Dobra strana javne rasvjete je ta kaj smo izgubili osjećaj za vrijeme pa se djeca još u deset na večer ljuljaju na ljuljačkama. Tek kad je Danu glava klonula shvatili smo da je vrijeme za krevet. Očišćenih aura ulazimo u kuću, peremo se i odlazimo u krevete. Dana još uspavljujem "na ruke".

Uvijek kad uspavljujem djecu divim se dubini povjerenja koje roditelj ima, a da ga najčešće nije ni svjestan, kad predaje dijete snu. Ako ikome još treba kakav dokaz Boga ili tomu slična mentalna gimnastika da bi si dokazao nedokazivo, da bi mu život imao smisla, preporučam mu da svjesno, pozorno gleda djecu kako tonu u san. Dugo se bore, opiru, zaneseni vihorom Života kojeg otkrivaju, no, onda, neumitno kao fizička smrt, na kraju klonu. I vidite da ih nema više. Lišca su im u vašim rukama, ali duše im plove nekim nama nevidljivim prostranstvima. Gledate njihovu anđeosku ljepotu tijela, ali jasno možete osjetiti dubinu njihovog odlaska i sreću što su tamo. Zato djeca, bar moja, naročito popodne, jako teško prihvaćaju povratke u svakodnevnicu. Teže nego sam ja prihvatio "civilizacijsku stečevinu" javne rasvjete. No, djeca se i dalje bude, a ja i dalje palim vatru.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (1)