Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Nenad Kobasia
U IME OCA

Tata, što je to poraz za dodanu vrijednost?

Vatreni saborski pirotehničari

Hiper profitna mega – mašina nogometnog biznisa trsila se ovih ljetnih dana preko nacionalnih osjećaja, a pod krinkom sporta, otupiti europsko, pa i hrvatsko moždano tkivo, ne bi li ga učinilo još podatnijim za korektivne „referendume“ koji tek slijede. Gladijatori tržišne ekonomije koji tijekom godine igraju zajedno po velikim i bogatim europskim klubovima obukli su, stoga, za ovu priliku blistave paradne uniforme svojih zemalja i putem sveprisutne televizije, interneta i novina postali još veći idoli, heroji i uzori milijunima nevine djece.

U isto vrijeme pirotehničari Mungosa, tvrtke u vlasništvu neugasivog i notornog Hrvatskog fonda za privatizaciju, prosvjedovali su na Markovom trgu u Zagrebu tražeći isplate plaća za svibanj (cca 5000 kuna po osobi) naglašavajući da će „ići do kraja u traženju jednakih plaća kakove imaju saborski zastupnici“. Na samom kraju emisije na Hrvatskom radiju, gdje sam i čuo ovu rečenicu, Mungosi nisu propustili priliku pružiti punu navijačku podršku Bilićevim izabranicima podsjećajući javnost da je važnost utakmice s Turskom, koja se igrala tog dana, jednaka, ako ne i veća, od one legendarne bitke kod Beča. Naravno, nije Munogosima, istinskim herojima današnje Hrvatske, palo ni blizu pameti da zatraže jednake plaće kakve imaju nogometaši.

- Ovo će nas proganjati cijeli život, ali moji igrači su heroji! – šmrcao je pak po medijima Slaven Bilić nakon nogometnog časnog poraza u Beču u zvijezde kujući herojstvo svojih igrača.

Zanimljivo je to s herojima pa postavimo par logičnih pitanja. Zašto se Munogsi osjećaju manje vrijednim herojima od Bilićevih „heroja“, a potpuno jednaki saborskim zastupnicima koje nitko niti ne pokušava zvati herojima? Zašto Munogsi vide nepravdu u odnosu na zakonom zaštićenu saborsku kastu, a to isto ne vide kod, isto tako nedodirljivih „vatrenih“? Zašto Mungosi nisu tražili da se inzistira da provjereno „vatreni“ Luka Modrić, vrati pronevjereni, neplaćeni PDV od milijunskog transfera u engleski klub, čime bi se namirile barem svibanjske plaće, za Hrvatsku i te kako važnih Mungosa. I još bi ostalo za izgradnju par škola i dječjih vrtića? Zašto Mungosi, koji su u spomenutoj emisiji na Hrvatskom radiju, elokventno pokazali da su svjesni da rade elementarno važan posao za sve građane Hrvatske kao i da dobro znaju da velika većina novca namijenjenog razminiranju odlazi u privatne džepove, nisu iskoristili ovu zgodu i ukazali, dakle, i na besramnu preplaćenost nogometnih gladijatora i njihovu medijsku sveprisutnost u odnosu na nevidljivost Mungosa? Na dan kad sam ovo pisao 12 je stranica dnevnih novina bilo ispunjeno brbljarijama veznim za vatreno ludilo (bez navodnika) koje i nakon hrvatskog sportskog poraza nesmiljeno traje. U istim je, pak novinama, tek jedna skrivena vjestica, koju sam našao i na teletekstu, bila posvećena štrajku Mungosa. Evo tog rijetkog bisera, obratite pažnju na zadnjih šest riječi.

- Hrvatski fond za privatizaciju će na svojoj sjednici raspravljati o pozajmici kojom bi se isplatile plaće pirotehničarima Mungosa za svibanj, ako oni pravodobno upute svoj zahtjev. – Eto sad znate i to da je za isplatu plaće svaki mjesec potrebno napisati zahtjev. I to na vrijeme. Ako ovo nije ponižavajuće ne znam što je.

Odgovor na uzrok ove bahatosti uobličene besmislom kao i na odgovor na sva ova pitanja koja su Mungosi propustili sasuti javnosti u lice jednostavan je: oni sve to nisu pitali jer su bili hipnotizirani, kao i veći dio nacije. Radi se o jakoj, sintetskoj, dakle umjetnoj, drogi masovnog profitnog sporta, tog gladijatorskog segmenta informatičkog doba i najmoćnijeg oružja nevidljive represije uma, koju koristi velika većina današnjih država.

Nogometna je pak hipnoza, što uključuje i navijački obrazac ponašanja, od svih masovnih sportova, u Europi najjača i u nju svi državni aparati ulažu goleme količine novca jer dobro znaju da se „demokracije“ održavaju jedino tako na vlasti i u poziciji moći. Istinski važne stvari za hrvatske građane, kao što su izgradnja škola, razminiranje (U Hrvatskoj su pod minama još 1.174 kvadratna kilometra ili oko 2 posto kopnene površine,) ili ulaganje u bazene i sportske dvorane za mlade, ostavlja se za neka druga vremena, za nadgradnju, za vrijeme kad ćemo biti sto puta prvaci Evrope. Tu užasnu spregu masovnog gladijatorskog sporta i državnih struktura odlično je opisala Zrinka Kovačić, državna tajnica za sport: „Sport je užasno važan pri ujedinjavanju nacije.“ Rekla je to u emisiji Otvoreno koja je cijela bila posvećena „velikom porazu“ Hrvatske koji je, uvjeravali su nas dežurni sociolozi sporta i javni sociopati svih vrsta – ujedinio naciju kao nikad do sad.

I to je istina. Takvu jezivu i „užasnu“ pustoš kakvu sam vidio tog dana na ulicama turističke Novalje, zadnji sam put osjetio kad smo trajektom pristajali u zamračeni i pod uzbunama ratni Zadar.

Ne radi se, dakle o sportskom porazu od strane tog dana borbenije, motiviranije i nabrijanije Turske već o porazu sustava vrijednosti jednoga društva. Porazi, baš kao i pobjede, nacionalnih vrsta, ovdje su tek da naprave debeli hlad utajivačima poreza i svim ostalim manipulatorima te njihovoj mafijaško – državnoj logistici.

I zato djeco, kad vas već uvjeravaju da je Luka Modrić uzor i heroj, nemojte baš kao ni on plaćati PDV, tu gusarsku izmišljotinu umotanu u legalizam zakona, što, uostalom, veliki dio građana Hrvatske na ovaj ili onaj način već i (ne) čini. Nemojte plaćati PDV sve dok plaće pirotehničara, saborskih zastupnika i nogometaša ne budu potpuno iste.

Tada će valjda i prevladati svijest da je važnije izgraditi škole, ulagati u narodni, istinski masovni sport i razminirati Hrvatsku, od bilo kakve (nogometne) pobjede ili poraza.

Dok se to ne dogodi, hodamo po minama koje ne mogu razminirati nikakvi pirotehničari taman da ih plaćamo kao Luku Modrića ili Luku Bebića.

Te mine smo, naime, postavili sami, i jedino mi znamo gdje smo ih zakopali.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (2)