Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Nenad Kobasia
U IME OCA

Djeco, smrt je fascinantna

Zidovi od magle

Dan prije brutalnog ubojstva Ivane Hodak razgovarao sam s Draženom Jerabekom, autorom knjige Zidovi od magle koja će se za koji dan naći u knjižarama. Razgovarali smo o umiranju i o tome kako se društvo i pojedinci odnose prema smrti, o čemu i govori njegova knjiga. Naime, Zidovi od magle su, najvećim svojim dijelom, neka vrsta hrvatskog Života poslije života, slavne knjige Raymonda Mooodyja koja tematizira fenomen "tik do smrti" ili povratka iz onostranog.

Dražen je tri godine svakodnevno komunicirao s umirućom ili teško bolesnom djecom od 10 do 14 godina na odjelima onkolgije dvaju zagrebačkih bolnica, kojima se u knjizi ne navode imena, jer dnevnički zapisi koje je vodio dotiču, osvrću se i kritiziraju postojeći bolnički sistem, ali i ukupnu društvenu klimu koja je od smrti i procesa umiranja stvorila tabu temu.

Sve počinje još u obitelji, u kojoj se razgovor o smrti i umiranju izbjegava, jer i sami roditelji nisu razriješili i otpustili ta pitanja. Tu treba napomenuti da je do djetetove devete godine to i vrlo poželjno, to da se o smrti ne razgovara, osim ako ne umre neki od članova uže obitelji ili netko od bliskih prijatelja koje su i djeca poznavala. U tom slučaju, kaže Dražen, najbolje je pitati djecu što ona o tome misle i po tome oformiti svoj pristup. Nekako ovako: nema bake, nema djeda, što misliš gdje su, što se s njima desilo?

I bajke su jedan od načina kako mala djeca mogu proći kroz događaj umiranja nekoga bližnjeg, jer one u podsvijest djeteta šalju neka znanja koja svi u sebi nosimo. Znanja o smrti i onostranosti, o vječnoj duši... Kako sam i sam trenutno u poziciji da se družim s dvoje male djece kojima je umrla baka za koju su bili jako vezani, mogao sam vidjeti kako to izgleda, kako djeca otpuštaju - od kada je baka bila u bolnici, i od kada su osjetili da je spremna, više jednostavno nisu pitali za nju.

Međutim, od djetetove devete godine o smrti i umiranju bi trebalo razgovarati otvoreno i iskreno, bez ikakvih ustezanja i posredovanja. To je već i doba kada dijete za uzore uzima svoje učitelje u školi, no i oni im o smrti, bar ne po propisanom školskom programu, nemaju baš bog zna što reći, makar im je na raspolaganju nekoliko predmeta gdje smrt vrišti da se o njoj nešto kaže. Tako u biologiji možete učiti do u detalje kako nastaje život, sve o reprodukciji, ali ni slova o umiranju. A o stvarima kao što su starenje, problemi starijih osoba i palijativna skrb ni traga ni glasa.

- Slična je praznina i u vjeronauku i u etici. Prekrilo se beznačajnim informacijama znanje o ciklusima rađanja i umiranja - tvrdi Dražen, poučen dugogodišnjim iskustvom kroz rad s djecom u osnovnim i srednjim školama (u jednoj srednjoj školi sada i radi).

Sve što znaju o smrti mladi danas uče preko medija gdje, između salvi filmskih inscenacija umiranja, svi mogući lažni autoriteti trkeljaju s milijuna pozicija ego klopki, uobličavajući tako jednu kolektivnu viziju, potpuno prožetu kultom mladosti i strahom od umiranja i smrti. Ta antivizija obuhvaća sve moguće ucjene preživljavanja fizičkog tijela, od ucjene egzistencijom, preko medijskog linča i paličarenja do ubojstva.

Tako je moguće da sada, "odjednom", tek kad je postalo i najvećem kretenu jasno da i hrvatska elita neće biti pošteđena fizičkih egzekucija, najavljuje "konačni obračun s mafijom" (pjesnik - euroguslar hoće reći da borba već dugo traje) po medijima se feljtonizira, fantazira i poteže rado viđena, vrlo europska, vrlo jestiva varijabla koja se bavi "stanjem sigurnosti". Koliko su, naime, građani, oni (o)prosj(a)ečni, te oni drugi, sigurni za svoje fizičke živote, za svoje glave na ramenima, s kojima se tako rado poistovjećuju.

U jednom dijelu knjige Zidovi od magle Dražen Jerabek donosi i iskustva odraslih koji su se vratili iz onostranog. Evo, prepisujem dva, samo za malog Ivicu.

- Bebo, da ti znaš što sam ja sada doživio... ni u našem niti u jednom jeziku takvih ljepota i takvih riječi nema kako bih ti ja to opisao! Da ti znaš, to što sam sada doživio, ja ti to ne znam objasniti! Ne postoje riječi na ovome svijetu da se ta ljepota da opisati ili usporediti s bilo čime! – riječi su 14-godišnjeg Gorana upućene svojoj majci nakon jedne od kliničkih smrti.

- Dok sam bila "mrtva", bilo mi je prekrasno. Evo, pokušat ću vam to barem donekle opisati... Osjećaj smirenja, zadovoljstva, nema boli, lijepa okolina, nema vremena, nema prostora, nema ograničenja. Dok svojoj djeci pričam o smrti, objašnjavam im kako bih željela da to shvate dostojanstveno i kako bih voljela da budu svjesni da mama u trenutku smrti odlazi s ovog svijeta, da se rješava svih ovozemaljskih problema i odlazi uživati – riječi su mame Biserke.

Knjiga Zidovi od magle jasno nam pokazuje da nastavljamo živjeti i nakon smrti, samo u drukčijoj dimenziji.

- Kako živimo ovdje i kakva nam je svijest ovdje – takvi ćemo biti i poslije, u onostranom. Nema tu neke razlike. Mi sami otvaramo sva ta vrata. Onako kako smo sebe usmjeravali i gradili za života, tako ćemo nastaviti i tamo, ali će nam se otvoriti različite i nove mogućnosti za razvoj. Ako smo bili otvoreni prema negativnom i manipulirani od tog negativnog takvi ćemo biti i u onostranom. Zato je važno kako odgajamo svijest, kako se usmjeravamo, kakvim se energijama okružujemo, što jedemo, kakve sadržaje konzumiramo... To sve gradi našu duhovnu strukturu i to je jedino što sa sobom nosimo.

No, katkad je teško prijeći iz ovoga svijeta na "onaj drugi", pa se u knjizi dotiče i ljudi, u knjizi je to Iris, koji prirodno osjećaju prisustvo duša u drugim dimenzijama i koji su svoje živote odlučili posvetiti pomaganju u toj tranziciji nad tranzicijama.

- To je tim važnije, jer je svijest ljudi danas zakrčena i opterećena materijalnim, što znači da je vibracija prilično spora i troma i ljudi nisu u stanju shvatiti da se nastavljaju dalje i nakon tijela. Obično duše zapnu i ne mogu krenuti dalje, nakon iznenadne smrti, u nesrećama, ratovima i slično, gdje je smrt, gubitak tijela, toliko brz da nema prekida svijesti. Jednostavno svijest i dalje postoji dok tijelo otpadne pa kako nema gubitka svijesti duše su uvjerene da su i dalje prisutne u materijalnom. Sad se postavlja pitanje kako oni nisu svjesni da ih ljudi ne vide, da ih ne čuju, ne percipiraju fizičkim osjetilima. To je pitanje vremena koje u onostranom ne postoji. Mogu proći mjeseci i godine da duša i dalje boravi u tom prostoru ne vidjevši ili ne želeći sebi priznati da je umrla – kaže Dražen koji je veliki protivnik spiritizma i svakog oblika ciljane komunikacije s umrlim dušama, dakle komunikacije koja nije spontana, prirodna, urođena. Samo umiranje treba biti obilježeno otpuštanjem.

- Kad vidite da netko umire, važno je ne biti egoističan: osobi treba reći da krene prema svjetlosti, jer će je ona odvesti na mjesto koje je najbolje za nju. Lako je to reći, ali kada dođe taj trenutak, onda zna biti vrlo teško. Moramo zaboraviti sebe i reći osobi da ide prema svjetlosti. Ako osoba ide prema svjetlosti, onda znate da je u dobrim rukama - rekao mi je Dražen koga sam na kraju pitao i u čemu je važnost tih iskustava koje nam daju duše koje su imale dodir s onostranim.

- To je na neki način pismo svima nama s ove strane. Oni su donosioci poruke da nastavljamo živjeti i nakon smrti. Bez obzira što se desilo i kako se desilo, nastavljamo biti cjelovita bića i nakon ovozemaljskog života. Nastavljamo dalje. I to je velika utjeha i poticaj da sve ima nekog smisla. Da sve što radimo u životu ima smisla. Meni smrt nije tabu – ona je fascinantna.

Velika je vjerojatnost da bi Iris, koju smo spominjali, mogla nježno uputiti dušu Ivane Hodak u onostrane dimenzije, no, mnijem nešto - koliki je broj ljudi oko nas koji istinski razumiju da će Ivanina duša živjeti vječno?

Tamo, gdje je sada njena duša, s one strane "zida od magle", šaljem pozdrave i njoj i baki Lidiji, s čijim predivnim unukama ja dijelim svakodnevno fizičko postojanje. Volimo vas.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (10)