Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Nenad Kobasia
U IME OCA

Jeste li dovoljno slobodni da se ne uplićete u život svog djeteta?

Strah i trepet mora pasti

Svi mi, neki manje neki više, živimo u zabludi da moramo i možemo utjecati na (svoju) djecu. I roditelji i učitelji uvjereni su da baš oni znaju što i kada i koliko čega djetetu treba. Ako djetetu kažemo da ne smije nešto napraviti, jer to ne valja, praktički ga učimo da mrzi samoga sebe. Čineći tako i pokušavajući potpuno utjecati na dijete, majka, primjerice, potiskuje prirodne djetinje instinkte.

Frustrirani pak moralizatori svih vrsta s pozicija obiteljske i društvene "moći" pokušavaju svoje vlastite djetinje frustracije utkati u svakodnevnicu pa nastaju nakaradne novovjekovne tradicije i običaji kojima se djeca, uvijek i uvijek nasilno, tjeraju na jednoobraznost i poslušnost. Djeca, potpuno otvorena, sve podnose i kasnije te frustracije prenose svojoj djeci. Tako su naši roditelji, zapravo, pokušali poboljšati ono što nam je dala priroda i time nam činili medvjeđu uslugu.

- Nikada ne pokušavam pridobiti djecu da dijele moja uvjerenja ili predrasude. Nisam vjernik, ali u svojim predavanjima nikada nisam rekao niti riječ protiv religije, kao ni protiv našeg barbarskog krivičnog zakonika, ni protiv antisemitizma ili imperijalizma. Nikada ne bih svjesno utjecao na djecu da postanu pacifisti, vegetarijanci, reformatori ili bilo što drugo. Znam da prodika nema nikakvog efekta na djecu. Uzdam se u moć slobode da mlade zaštiti od lažnosti, fanatizma i "izama" bilo koje druge vrste. Nametnuti djetetu neko mišljenje znači ogriješiti se o njega. Dijete nije mali odrastao čovjek i ono jednostavno ne može shvatiti gledište odraslog čovjeka – to su riječi A.S. Neilla, osnivača i dugogodišnjeg voditelja Summerhill škole, jedinstvenog uspjelog pokušaja da se djeca školuju u duhu istinskog poštovanja, uvažavanja i slobode.

Vođeni mišlju da stvore školu koja odgovara djetetu, a ne dijete koje odgovara školi, osnivači Summerhilla uspjeli su dokazati da se svjesnim odbacivanjem svake vrste discipline, svakog upravljanja, moralnog obrazovanja i moraliziranja svake vrste, te bezgraničnim povjerenjem u dijete kao dobro, a ne zlo biće, događa "čudo" i da djeca koja se tako školuju i žive postaju istinski slobodna djeca čiji život nije zatrovan strahom i mržnjom. A odsustvo straha je nešto najljepše što se može dogoditi djetetu i samo tako ono može biti ono što jest.

Neill je i svojim riječima u knjigama i, prije svega, svojim djelom, svojim svakodnevnim dugogodišnjim prožimanjem s mladim naraštajima, otvoreno izražavao svoje duboko uvjerenje da je, globalno opće prihvaćena odgojna metoda kojom odrasli djecu prilagođavaju sebi i svojim potrebama, a koja se bazira na disciplini, suštinski pogrešna i nasilna. Gotovo bi se reklo, ako ne izvor, a ono bar jedna od glavnih pokretača ovog začaranog kruga mržnje kojeg živimo.

Dijete jednostavno ne razumije kada mu kažete "Kako bi se ti osjećao da tebe netko ugrize za nos!?", niti uočava povezanost uzroka i posljedice tipa "Bio si tako zločest, da nećeš dobiti sutra slatkiša". Kada dođe sutra, dijete se ne osjeća krivim ni za što, ali ga zato obuzima mržnja prema autoritetu koji ga lišava njegovog slatkog zadovoljstva.

Svaka odgojna "pobjeda" koju smo postigli utjerivanjem straha u kosti djeteta ostaje kao velika crna mrlja na djetetovom srcu.

- Djecu ne možete natjerati da uče svirati ili nešto drugo, a da ih, do izvjesne mjere, ne pretvorite u odrasle beskičmenjake. Vi ih oblikujete u buduće ljude koji će olako prihvaćati status quo. To je dobro jedino za društvo kome su potrebna poslušna bića, a ne slobodni ljudi – kaže A.S. Neill.

Stavite psa na lanac i dobar pas postaje zao pas. Disciplinirajte dijete i dobro, društveno dijete postaje loš, neiskren čovjek koji mrzi, dok se u domu u kojem dijete od rođenja živi uravnoteženo ne javljaju uobičajeni zahtjevi za disciplinom.

Pritiješnjeno disciplinom koju nameću odrasli, dijete postaje puno mržnje, a kako nekažnjeno ne može izraziti mržnju prema odraslima, dijete je iskaljuje na manjima ili slabijima od sebe. I, što su roditelji činili nama mi činimo svojoj djeci. Krug se zatvara. Jer, ako smo sami vezani potisnutim strahovima sigurno je da niti svoju djecu nećemo moći učiniti slobodnom. Događa se jedino to da na djecu prebacujemo svoje frustracije i komplekse.

I može se činiti da nema izlaza iz začaranog kruga mržnje i straha i može se činiti da svatko od nas može učiniti jako malo da bi se nešto promijenilo. No, upravo to malo je jedino što se od nas i očekuje: svaki put kada bilo koga, bez obzira koliko godina ili mjeseci to biće imalo, krenemo na nešto prisiljavati, provesti svoju volju, trebali bi stati i razmisliti je li to što mi želimo baš i ono što je ispravno. Ne tražimo li da se to napravi samo zato da bi nama bilo ugodnije ili samo zato jer su nas tako učili i nas na to primoravali?

A možda vam se tada otvore i sljedeća pitanja koja preispituju stupanj vaše stvarne slobode: Jeste li dovoljno slobodni da se ne uplićete u život drugog, bez obzira koliko godina taj imao i jeste li dovoljno slobodni da biste bili objektivni?

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (9)