Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Nenad Kobasia
U IME OCA

Tata, zašto su svi jedni protiv drugih kada svi živimo u Hrvatskoj?

Suživot ne postoji!

Najgore što možete napraviti svom ili, još gore, tuđem životu, je da tom daru nad darovima, dodate prefiks "su". U hrvatskom jeziku riječ "suživot", logično je, navodi sve nas sklone hrvatskom jeziku i hrvatskom sanjanju da pomislimo kako se ovdje radi o nekom zajedničkom obliku života. Možda čak skraćenica od "super život"!? Međutim, već uvid u engleski prijevod riječi razobličava i na lingvističkoj ravni zabludu, da ne kažem zavjeru: "suživot" ne znači zajednički život već zajedničko bivanje (coexsistence), zajedničku egzistenciju koja je u pravilu uvjetovana nekom vrstom pritiska, prisile i ucjene i istinitije se na hrvatski prevodi riječima sunazočnost, suprisutnost, subivanje.

Ispada tako da je riječ "suživot" jedna od onih frankensteinovskih, potemkinovskih sklepotina koje su ugurane u našu hrvatsku zbilju, s jedinom namjerom da stvore šarene kulise, olakšaju kontrolu i pojednostavne protok roba ljudima koji znaju čemu služi Zagorec.

S lingvističke spustimo se na vukovarsku ravan. Tamo to fizički izgleda ovako: srpska i hrvatska djeca pohađaju različite škole, u pravilu se niti ne igraju zajedno, govori im se da su oni drugi OK, ali da suživot ne podrazumijeva zajedništvo već samo bivanje na jednom mjestu (što je, vidjeli smo, lingvistički točno), snažno sportsko rivalstvo, riječju – podnošenje drugih uz pažljivo uzgajan prezir.

Pogledajte iskreno, otvorenih očiju i uma, i srcem koje želi i slavi Život, suživot na Kosovu, suživot u Bosni, suživot i kod nas, u Hrvatskoj, ali i suživot u SAD–u, Italiji, Australiji... Svuda je više - manje isto: sve manje zaista živimo, a sve više suživimo, odnosno tek nazočimo, tijelima budemo tamo i tamo, u tom i tom gradu ili selu. Sudjelovanje, držanje za ruke i grljenje prejaki su oblici iskazivanja bliskosti pa polako odumiru. (Nedavno su u SAD–u kažnjene dvije djevojčice zbog grljenja u autobusu.)

Ekstrem takvog načina "života" uvijek završava nekakvim koncentracijskim logorima.

Takav, poslijeratni, ali logorski ustroj grada, nije mogao podnijeti niti Predrag Matić Fred, branitelj i heroj Vukovara. On je 270 dana bio u Vukovaru, svjedočio srpsko-hrvatskom "bratstvu po oružju" u životu, u obrani svoga Grada, svjedočio i solidarnosti drugih boraca pristiglih iz cijele Hrvatske...

- U Vukovaru je bilo više života za vrijeme opsade nego danas. Danas, čuli smo, vlada suživot. A vladat će dok će god nekom biti koristan – rekao je Fred u jednoj od prošlogodišnjih emisija Nedjeljom u dva.

No, gle čuda! Čovjek koji je bio i jest uronjen u pravi život, a ne suživot, ne zrači osvetoljubivošću i mržnjom. Predrag je, naime, sretno oženjen za svoju Svetlanu, ljubav svog života koju je ispraćao u Srbiju početkom agresije na njihov grad. Danas žive u Zagrebu i svoj podijeljeni grad, svoj Vukovar posjećuju jedino jer im tamo još obitelji stanuju.

Fred je tu iznio i jednu zanimljivu (duhovnu) činjenicu: ljudi se u nevolji jako zbližavaju. Stvari postaju puno jasnije u vama kada je sve oko vas sravnjeno sa zemljom. Ljudska srca se otvaraju. Duboko sam uvjeren da je u vukovarskoj drami proizvedeno više sreće i toplog nektara zajedništva nego u svih 18 godina postojanja Hrvatske države.

Ta energija, energija zajedništva, je ostala tamo lebdjeti u Vukovaru i veoma je jaka, kako je nedavno rekao jedan hrvatski duhovni učitelj. No, ljudi, ponovno podijeljeni, ali i komocijom opet oklopljeni – ne znaju što će s njom, ne znaju je iskoristiti, prepoznati, pokrenuti...

Bili u Vukovaru ili bio gdje drugdje - zatvorite oči, uronite u svoj mir i zamislite da ste u Vukovaru za najžešćeg bombardiranja. Tada, u jeku borbi, dok gledate smrti u oči, dok gledate kako vam gori kuća i pogibaju najmiliji, postavite si jednostavno pitanje: što ja zaista trebam raditi u svom životu?

Živjeti, brate, živjeti trebaš! Suživot ne postoji!

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)