Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Prof.dr.sc. Darko Ropac, primarius
PRIRODOM DO ZDRAVLJA

O kućnim ljubimcima i brigama oko i za njih

Volimo mi njih, ali...

Krajem kolovoza postoji dan koji je posvećen našim najdražim kućnim ljubimcima – psima. Lijepo je da i oni imaju svoj dan, odnosno da se na taj način potiče svijest o potrebi brige za životinje koje držimo u ili oko svojih kuća. Prema nalazima kostiju u špiljama čini se da je pas već tisućama godina naš vjeran pratilac. Lako se prilagođava čovjeku i prihvaća ga kao vođu nekog novog čopora u nekom novom okruženju. Držanje pasa u kući donekle se razlikuje od držanja u dvorištu, gdje pas ima slobodu kretanja i obavljanja svojih fizioloških potreba. Kad je pas kao član uže obitelji u kući traži i određeni dodatni angažman u pogledu zadovoljenja svojih potreba. Prije svega kretanja i obavljanja nužde. U većini slučajeva to nije moguće obaviti u stanu pa ga vlasnici moraju barem dva puta dnevno izvoditi u šetnju. I tako svakodnevno, bez obzira na vremenske uvjete i vlastita ograničenja u slobodnom vremenu. Nužda je nužda! Mora se obavljati svakoga dana. Osim toga, psu je potrebno kretanje i druženje s drugim predstavnicima svoje vrste. Da ne govorimo da psi, kao uostalom i sve druge vrste, uključujući i čovjeka, imaju potrebu za razmnožavanjem. Dakle, vođenje kućnih pasa van nužnost je kojoj se moraju prilagoditi članovi obitelji koji žele imati tog kućnog ljubimca.

I nikome ništa. Vlasnici šeću sa svojim psima i pritom se međusobno druže, propitujući što čiji pas voli, što jede, čime se igra, kakvo mu je zdravstveno stanje, kakve navike ima i sve tako redom, kao da se radi o pravom članu obitelji. Što on za mnoge i jest! Treba za psa izdvojiti i određenu sumu novca te mu kupiti hranu koju voli, vitaminske i ine dodatke u prehrani kako bi mu dlaka bila sjajnija, a kosti jače, igračke s kojima se voli igrati, kaputić koji će ga zimi zaštititi od vremenskih nepogoda, školovati ga kod priznatih dresera, odvesti ga frizeru za pse, cijepiti ga redovito, davati mu lijekove protiv crijevnih parazita, kupati ga u posebnom šamponu, voditi ga veterinaru kada oboli, a za one ponosne voditi ga na izložbe pasa kako bi ga i drugi vidjeli, a stručnjaci ocijenili njegov izgled i ponašanje. Ponosni su vlasnici na svoje ljubimce. Njima su svakako oni najdraži. A psi znadu uzvraćati ljubav. Nisam jednom čuo kako vlasnik psa kaže da mu se kod povratka kući najviše veseli pas. Znatno više negoli drugi članovi obitelji. A to je, nažalost, istina. Pas dobrim uzvraća na dobro i pamti. Stoga me ne čudi da mnogi ljudi imaju pse u svojim stanovima, premda to smatram određenom žrtvom koju svi u obitelji moraju prihvatiti kad je pas među njima. Ponekad roditelji popuste na moljakanje djece da im kupe psa. Kako pas raste tako rastu i obaveze oko njega. Obično to završi tako da djeca prestanu redovito voditi psa u šetnju izgovarajući se brojnim školskim i drugim obavezama pa sav "teret" pada na pleća roditelja. Bilo kako bilo, oni koji imaju psa moraju biti spremni podnijeti određenu žrtvu za svog ljubimca koji im to višestruko uzvraća nesebičnom ljubavlju. I na kraju su svi zadovoljni.

Nisam mislio pisati traktat o psima i odnosu čovjeka prema toj životinji već o ponašanju njihovih vlasnika kada ga izvedu u šetnju. Cilj šetnje je da pas obavi nuždu i vlasnici se ne vraćaju kući dok to njihov pas ne obavi. Gdje će on to obaviti? Najprirodnije je negdje na livadi ili oko nekog žbunja. U gradu trave i žbunja ima samo u parkovima i na dječjim igralištima. Za neke vlasnike posve je normalno da svoje potrebe pas obavi na najbližem dječjem igralištu. Do prije nekoliko godina na dječjim igralištima obavezno je bio pješčanik u kojem su se igrali najmlađi s kanticama i lopaticama gradeći kule i slične figure. Kad su lokalne vlasti shvatile da je pijesak idealno mjesto na kojem psi i mačke mogu obaviti nuždu i da na taj način zdravlje djece može biti ugroženo, svi su pješčanici uklonjeni s dječjih igrališta. Kako bi se utjecalo na vlasnike da svoje pse ne vode na dječja igrališta ljetos su u Samoboru oko igrališta sa svih strana postavljene ploče koje jasno daju do znanja da je vođenja pasa po toj površini zabranjeno. Međutim, vlasnici se uglavnom ne obaziru na te oznake, već i dalje dovode pse koji se ponekad istovremeno uz djecu tamo igraju. Moram biti iskren prema vlasnicima i pohvaliti većinu koja nakon što pas obavi nuždu njegov izmet pokupi u vrećicu i baci u obližnju kantu za otpatke. No, mislim da to nije dovoljno. Nije moguće sve pokupiti, osobito ako pas ima smetnje s probavom, a svakako na površini ostaje mokraća. U svakom slučaju, postoji izvjesna opasnost da se neka bolest prenese s psa na dijete. Stoga bi minimum odgovornosti vlasnika pasa bio da na dječja igrališta ne puštaju svoje ljubimce, jer im tamo nije mjesto, a osobito to nije mjesto za vršenje nužde, već za sigurnu i zdravu dječju igru.

Molim čitatelje vlasnike pasa da mi ne zamjere. Volim pse i imao sam ih u svojem domu tijekom dvadeset godina tako da znam koju su brigu preuzeli. No, kao liječnik upućujem na važnost zdravog okoliša u kojem se igraju naša djeca.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)