Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Prof.dr.sc. Darko Ropac, primarius
PRIRODOM DO ZDRAVLJA

To je nama naša borba dala - ekstremnu sirotinju i ekstremne bogataše

Leptiri oko svjetla i muhe oko govna

Jeste li u zadnje vrijeme imali potrebu za biciklom? Nemate ga? Danas na tržištu ima bicikala najrazličitijih modela, proizvođača, kvalitete i cijena. Cijena – sitnica. Od nekoliko stotina kuna pa sve do nekoliko desetaka tisuća. Kada se roditelji odluče djetetu kupiti bicikl, tada je to neka važna prigoda poput svete potvrde ili desetog rođendana. Moraju dobrano štedjeti da djetetu ispune želju. Priča s biciklom podsjeća me na baladu nedavno preminulog šansonjera Zvonka Špišića. Znadete tu pjesmu. Čovjek nema bicikl, ali vjeruje da će mu ga posuditi prijatelj. Treba ga na dan dva i ništa više. Kraj priče znadete. I danas ima ljudi koji si bicikl ne mogu priuštiti, a povremeno ga trebaju. To nam je svima donio društveno-politički sustav za koji smo se borili, a temelji se na ekonomici neoliberalnog kapitalizma. Profit i samo profit. Do tog cilja svi mogu biti zgaženi, a to su prije svega obespravljeni radnici.

Vjerojatno se pitate čemu ta priča o biciklu. Ponukala me je nedavna vijest kako prinudna uprava jednog našeg koncerna prodaje nepotrebne pokretnine. Radi se o jahti, helikopteru i automobilima. Jahta je na vezu u jednoj našoj luci i potencijalni kupci je mogu razgledati. Dužina 24 m, a proizvedena je prije deset godina. Nedavno servisirana u Italiji. Znalci kažu da je taj model jahte u razini Porschea među jahtama. Cijena – sitnica, 1,4 milijuna eura bez PDV-a. Rađena je po narudžbi dosadašnjih vlasnika. Pardon, radi se o vlasnicima de facto, premda ne i de iure. Vlasnik je koncern. Rekao bi čovjek da za takav luksuz neće biti zainteresiranih. Već nakon prvog dana svoje ponude za jahtu poslalo je njih petnaest, a za helikopter dvanaest. Tko su ti ljudi koji mogu bez razmišljanja za takvo što odvojiti gotovo dva milijuna eura? Ima li ih među nama? Dakako da ima. Gdje ima ekstremne sirotinje uvijek ima i ekstremnih bogataša. Kako bi netko postao bogataš da drugi ne osiromaši? Vrlo jednostavan ekonomski zakon. U našim tiskovinama spominju se samo strani kupci. O našima niti riječi kako se narod ne bi uznemirio i shvatio da siromaštvo u kojem živi nije slučajno niti plod nekih vanjskih neprijatelja države. Ali, zato se spominju vanjski bogatuni. Jedan je primjerice iz NR Kine. Namjerno stavljam puni naziv te ogromne zemlje, jer je u njoj još uvijek na vlasti Komunistička partija i jednopartijski sustav. Dakako izuzev enklave Hong Kong, gdje vladaju kapitalistički zakoni tržišta. Bio sam u Kini i imao prigodu vidjeti kako tamo živi običan čovjek. To je mnogoljudna zemlja s preko 1,2 milijardi stanovnika, a velika većina su siromasi koji se u neljudskim uvjetima bore za svoju egzistenciju. I gle čuda! Među njima također ima multimilijardera. Tome se pomalo čudim, jer se kog njih smrću kažnjava lopovluk velikih razmjera. Očito se i kod njih nešto mijenja. I neki drugi zainteresirani tajkuni su također iz zemalja u kojima je stanovništvo siromašno. Sumnjam da su navedeni stajali u redu i bosi ulazili razgledati luksuz jahte.

Priča s prodajom jahte i zainteresiranima za njenu kupnju podsjeća me na priču o leptirima koji se okupljaju noću oko svjetla. Nigdje ih ne vidite, a onda odjednom, kad se stvore uvjeti, leptiri se pojavljuju i lete oko svjetla. Odnekud iz mraka izranjaju i postaju vidljivi. Mislili smo da ih među nama nema, ali smo se prevarili. Izletjeli su iz svojih skrovišta privučeni svjetlošću glamura jedne jahte. Nisu odoljeli. Kad bi se države pobrinule i detaljno i pošteno proučile način kako su pojedinci postali milijarderi, i kod nas i drugdje, vjerujem da bi bilo znatno manje siromašnih. Bogatstvo s jedne strane rađa siromaštvo s druge. A država bi se trebala podjednako brinuti za sve svoje stanovnike i omogućiti im da pristojno žive poštenim radom. Nadam se da je ideja o dvjesto bogatih obitelji kao pokretačke snage našeg društva davno napuštena. Kakav bi to bio prosperitet kada bismo među nama imali dvjesto tisuća ekonomski dobro stojećih obitelji srednjeg društvenog sloja, obrtnike, obrazovane ljude koji znalački obavljaju svoj društveno koristan posao! Nadam se da smo s nestankom prošlog sustava na ovim prostorima napustili ideju društvene opasnosti od inteligencije. Sjećate se one "radnici i poštena inteligencija", kad je u svojoj osnovi očito inteligencija smatrana nepoštenom. Činjenica je da s obrazovanim čovjekom nije lako manipulirati. Čovjek koji razmišlja oduvijek je bio prijetnja sustavu koji želi imati podanike podobne za manipulaciju. Manipulirati se može i s osiromašenim stanovnicima sitnim socijalnim ustupcima. Svakodnevno smo svjedoci toga. Malim ustupcima osigurava se socijalni mir.

Kako usporedba društvenih parazita s leptirima koji lete oko svjetla ne bi bila suviše poetična, podsjetio bih čitatelja na drugu metaforu koju narod rado koristi. Kaže narod da se skupljaju kao muhe na g.... Možda su u kontekstu ove priče muhe prikladnije od leptira, a g.... od svjetlosti. Prosudite sami.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)