Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Prof.dr.sc. Darko Ropac, primarius
PRIRODOM DO ZDRAVLJA

Jesu li znanstvenici odgovarajuće plaćeni za svoj rad?

Lijepa hvala i tapšanje po ramenu

Nedavno je objavljena vijest o plaćama u Hrvatskoj u protekloj godini. Kreću se u rasponu od dvije, tri tisuće kuna pa sve do pola milijuna. Dakako, radi se o bruto iznosima. I tako netko u Hrvatskoj svojim radom, zalaganjem, znanjem i sposobnošću zaradi kao sedamdesetak ljudi s prosječnim primanjima. Svaka čast! Da mi je samo znati za koje poslove ta osoba dobiva toliku plaću. Pretpostavljam da se radi o nekom menadžeru kojem su političke, ekonomske i društvene okolnosti pripomogle da za svoju firmu ostvaruje višemilijunsku mjesečnu dobit. Sretnik je onaj koji godišnje zaradi polovicu tog iznosa, jer se može smatrati dobro plaćenim, a kako je tek s onim koji to zaradi u samo jednom mjesecu!

Onda pomislim na svoje kolege, sveučilišne profesore i znanstvenike. Kako se valorizira njihov rad, njihov znanstveni i nastavni doprinos razvoju društva? Kad bih vam tu valorizaciju ocijenio riječju "bijedno", vjerujem da mi ne biste odmah povjerovali. Ipak su to ljudi koji su završili fakultete, doktorske studije, doktorirali, specijalizirali, educirali se čitav radni vijek, objavili stotine znanstvenih i stručnih rasprava u eminentnim domaćim i svjetskim časopisima, prenosili znanja na svoje studente, bili mentori mnogim studentima i doktorandima te, napokon, kao krunu svojeg rada objavili poneki sveučilišni udžbenik. Nije moguće da za to nisu adekvatno plaćeni, reći će većina čitatelja. Kako biste stekli bolji uvid u društvenu valorizaciju njihovog rada, iznijet ću nekoliko primjera pa ocijenite sami.

Za očekivati je da je svatko adekvatno plaćen za svoj rad. Pa kad neka firma neredovito isplaćuje plaće svojim zaposlenicima smatramo to ekonomskom devijacijom i društveno neprihvatljivim. Nedavno je objavljena lista tvrtki koje neredovito ili više mjeseci uzastopce nisu svojim djelatnicima isplatile zarađene plaće, ma koliko bijedne one bile. Među tim tvrtkama ima i državnih, a ta ista država je neisplatu plaća zakonodavno uokvirila u kazneno djelo. Za očekivati je da će sama sebe uhititi, procesuirati i utamničiti. Dok sama država ne ispunjava svoje obaveze i svi drugi koji ne poštuju zakone ove države mogu mirno spavati. Ni njima se neće ništa dogoditi.

A sada nekoliko primjera neplaćanja nečijeg intelektualnog rada pa ocijenite sami u kojoj mjeri je kod nas ta vrsta intelektualaca plaćena. Na većini fakulteta mentorstvo studentu u pisanju završnog rada i njegovoj obrani, čime stječe kvalifikaciju dotičnog obrazovnog programa (diplomu), smatra se radnom obvezom i za to nema posebne novčane stimulacije. Neki profesori su komunikativniji i studentima pristupačniji pa ih ovi rado izabiru za mentore. Stoga neki imaju velik broj mentorstava, dok drugi imaju tek nužni broj za napredovanje. Dio mentora i nije u radnom odnosu na fakultetu pa se mentorstvo ne može smatrati radnom obvezom. Slično je i s mentorstvom u izradi doktorske dizertacije, što je znatno zahtjevnije i za mentora i za doktoranda. Još češće znanstvenici budu članovi povjerenstava za obranu rada, recenzenti nečijeg članka, rada ili udžbenika. Taj rad osobito nitko ne plaća! Najnezavidnije stanje je s objavljivanjem stručnih i znanstvenih radova. Kako bi se napisao dobar, znanstveno utemeljen i na eksperimentu zasnovan rad potrebni su mjeseci i mjeseci napornog rada, uz brojna razočaranja i ushite. I kad napokon nakon dotjerivanja rada sukladno naputku recenzenata rad bude objavljen, autoru ostaje samo zadovoljstvo što je uspio svoje znanstvene rezultate objaviti. Sve veći broj časopisa za objavljivanje radova, nakon stroge procedure recenzije, zahtijevaju od autora da pokrije troškove objavljivanja, za što je uobičajena cijena oko 500 eura. Pa ako nema znanstveni projekt iz kojeg može platiti taj iznos, ne preostaje mu drugo već da posegne u svoj džep. I umjesto da za svoj rad bude plaćen, događa se obrnuto - mora sam platiti.

Sveučilišni nastavnici, ako žele napredovati do zvanja redovitog profesora, moraju objaviti svoje nastavne tekstove. Kako bi se napisao sveučilišni udžbenik potrebno je puno nastavnog iskustva i stručnog znanja, a ukoliko je na pisanju angažirano više suradnika tada urednik mora među kolegama uživati visoku reputaciju. Imao sam priliku u životu napisati desetak sveučilišnih udžbenika pa su mi muke oko pisanja i objavljivanja dobro poznate. I na kraju, kada udžbenik ugleda svjetlo dana, svi su veseli. I nastavnici, i studenti, i fakultet, i izdavač. Nastavnici zato što im je objavljen udžbenik, studenti jer imaju napokon iz čega učiti, fakultet jer mu s brojem vlastitih udžbenika raste ugled, izdavač jer se prodajom knjiga nada nekoj zaradi. Na promociji, ako je uopće bude, sve je glamurozno. Autor je utrošio na pisanje udžbenika više mjeseci svakodnevnog višesatnog pisanja. Napokon, kada za svoj trud očekuje i odgovarajuću novčanu naknadu, ništa od toga. Može to smatrati svojom privilegijom. Stoga se pitam tko to pri zdravoj pameti ulaže svoj rad, znanje, iskustvo i beskonačno puno radnih sati, a da za to ne primi niti jedne jedine lipe? Osim tapšanja po ramenu ponekad zavidnih kolega.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)