01.07.2008.

Anamarija Šimičić, voditeljica TD Ferde Livadića

Tamburu treba razvijati

Anamarija Šimičić, voditeljica TD Ferde Livadića

Ponovno osvajanje Zlatne plakete Paje Kolarića na osječkom Festivalu tamburaške glazbe, održana Tamburaška noć, kao i pokretanje Male škole tambure bili su sve povodi za razgovor s voditeljicom i dirigenticom starijeg orkestra TD Ferde Livadića, Anamarijom Šimičić.

Možemo početi od osječkog festivala. Tamo već imate naviku osvajanja zlatnih plaketa, a ove godine ponovno prvo mjesto. Kakvi su prvi dojmovi? Je li bilo teže nego prethodnih godina osvojiti tu nagradu?

Moram priznati da mi nije bilo svejedno. Prije je orkestar radio pod vodstvom Siniše Leopolda, koji je ipak skladatelj i čovjek koji se već godinama bavi tamburom, a da i ne spominjem da je profesionalni voditelj tamburaškog orkestra Hrvatske radiotelevizije. Prije sam tri godine nastupala s mlađim orkestrom, a sada ipak prvi put sa starijim orkestrom. Preuzeti tu palicu, priznajem, bilo me malo strah, ali skupa sa svim članovima orkestra potrudili smo se dokazati da i dalje možemo biti prvi.

Je li strah bio prisutan i zbog prošlogodišnjeg slučaja kad orkestar uopće nije išao u Osijek pa su se pojavile priče da orkestar nema dovoljan broj članova? Nedavno, razgovarajući s novim predsjednikom Tomislavom Novoselom, zaključili smo da u "Ferdićima" sve ostaje po starom, počevši od navike pobjeđivanja, uz uvođenje škole tambure koja je putokaz da nema straha za budućnost.

Normalno da nema straha. Što se tiče prošle godine i broja članova, volim reći i da orkestar HRT-a ima 15-16 članova, a koji jednako profesionalno mogu muzicirati. Tu sam došla 2004. godine i znam da je stariji orkestar prije imao 30 pa i 40 članova kad su se spojila dva orkestra. Naravno, broj članova se smanjio, jer su stariji završili fakultet, našli posao i ne mogu redovno dolaziti na probe. A red je, ako si član nekog društva, da se barem dva puta tjedno pojavljuješ na probama. Mi smo zajedno, s novim snagama i novom upravom i uz pomoć Glazbene škole, doveli nove članove u orkestar. Mogla bih reći da će sada ovisiti o njima i o njihovoj volji kako će sve proći te će biti potrebne godine rada da bi orkestar opet proizvodio svirače kao na tekućoj traci i da bi opet sve bilo briljantno.

Zanimljiv je podatak da ste prva uspjela na festivalu u Osijeku zlato osvjiti i sa starijim i s mlađim tamburaškim orkestrom?

Da, kada sam došla prvo sam preuzela mlađi orkestar. I, što reći, lijepo iskustvo. Težit ćemo, naravno, i dalje tome, a možemo i bolje. Iako, rekli su mi u stručnoj komisiji osječkog festivala da ne smijemo biti tako kritični prema sebi.

Na tom festivalu odudarate od drugih, jer koristitte i suvremene kompozicije, a ne samo klasične tamburaške pjesme. Također svirate kompozicije skladane posebno za tu prigodu. To je na neki način i zaštitni znak orkestra?

Tako je. Mogu prenijeti riječi prosudbene komisije osječkog festivala kako je gotovo nemoguće ocjenjivati pojedini nastup ovog tamburaškog orkestra, jer je teško imati jedinstvene kriterije. Mi ne samo da tu suvremenu glazbu izvodimo, već i prezentiramo na festivalu. Ove godine izveli smo skladbu Tomislava Uhlika, posebno pisanu za ovaj orkestar.

Treba li tamburašku glazbu stavljati isključivo u okvire tradicijskih napjeva i pjesama ili treba raditi iskorake?

Treba je razvijati. Tambura je narodno tradicijsko glazbalo, ali kao i svaki drugi instrument može se širiti. Evo, u Sloveniji se citra širi na sve strane. Zašto kod nas ne bi to bio slučaj s tamburom?

Tambura je imala velik uspon na početku hrvatske državnosti, a onda se nekako zaboravila. Kakva je sada situacija, prema vašem mišljenju?

Prema mom mišljenju ne cijenimo tamburu dovoljno. Ne govorim tu iz perspektive grada Samobora koji se naviknuo na nju i nove kompozicije. Nedovoljno je učenog kadra koji bi mogao realizirati nove stvari i širiti ih.

Vraćamo se na školovanje. Treba puno raditi da bi se stvorio kvalitetan glazbenik. Pretpostavljam da je zbog toga i osmišljen program Male škole tambure.

Program Male škole tambure traje dvije godine. To je svojevrstan tečaj, na kojem svi polaznici mogu nakon te dvije godine ući u mlađi tamburaški orkestar. Krenuli smo s tim programom i uz pomoć Željka Bradića, koji nam je uvijek pri ruci kad god može, a koji je napisao i udžbenik za taj način učenja sviranja tambure. Imamo 24 polaznika u dvije grupe. Jednu vodi Roman Gross, koji inače svira u profesionalnom orkestru, a drugu grupu vodim ja. Prezadovoljni smo kako je sve krenulo. Jednu smo godinu već završili i sad krećemo u drugu. Mislim da je to jedan od dobrih poteza u društvu kako bi se tradicija nastavila. Treba krenuti od temelja. Učenike nam šalju i iz Glazbene škole, na čemu zahvaljujem profesorima Draženu Vargi i Petri Vojvodić, koji već vide koji su učenici spremni i za naš orkestar. Eto, pomlađujemo se, ne damo se. Još je vidljiv taj entuzijazam u nekim ljudima, u srcu, a to je puno jače od svega. Uglavnom, bit će bolje.

Pri kraju, što bismo trebali znati o Anamariji Šimičić?

Zaljubljenik sam u glazbu i tamburu, a Slavonija mi je u srcu. Veza sa Samoborom počela je 2004. godine, na nagovor Siniše Leopolda, koji me ovdje "dovukao" nakon što sam studirala u Zagrebu i počela raditi u Dugom Selu. Tu mi je on puno pomogao, kao i Željko Bradić, da sam se u Samoboru od početka osjećala kao doma.

Znači, nastavljate veliku obvezu i tradiciju velikih dirigenata na čelu orkestra.

Moram njihove stope pratiti. Nije mi svejedno, a nije to ni lako, ali trudim se.

Mato Šipuš

 

Anamarija Šimičić, voditeljica TD Ferde Livadića

Arhiva 2008

2019

2018

2017

2016

2015

2014

2013

2012

2011

2010

2009

2007

2006

2005

2004

2003

2002