12.01.2008.

Informatičar Damir Mađar prvi je Samoborac koji je prebrodio Atlantik

17 dana bez kopna na vidiku

Informatičar Damir Mađar prvi je Samoborac koji je prebrodio Atlantik

Damir Mađar po struci je informatičar, a po vokaciji moreljubac. Rodio se prije nešto više od 5 desetljeća u Osijeku. Gimnaziju je završio u Samoboru, a studij informatike u Ljubljani. Dugo godina radi kao programer, a kasnije i voditelj razvoja u Slovenijalesu i Končaru. U Končarevom odjelu radi i software za bankarstvo, slijedi informatizacija Univerzijade. Nastavlja se baviti bankarskim softwareom i nakon raspada tih poduzeća osniva vlastitu tvrtku koja radi za sve najveće banke u Hrvatskoj. Postavlja prve bankomate u Hrvatskoj i prvu bankarsku automatsku poslovnicu. Danas ima firmu specijaliziranu za postavljanje bankomata i njihovo održavanje. Suprugu Mojcu upoznao je na moru, u Selcu. Imaju dvoje djece, studente Tomija i Teu, a nakon brojnih odlazaka i vraćanja u Samobor skrasili su se u Velikoj Rakovici.

Otkud ta vaša ljubav prema moru i plovidbi? Kada ste prvi put zaplovili?

Kao dijete sam jedno vrijeme, početkom osnovne škole, živio u Crikvenici. Kasnije me uvijek nešto vuklo na more, stalno je bilo prisutno. U početku smo kampirali, vukli šatore i opremu, ali gotovo uvijek i nekakav gumenjak. Nikad nisam volio sjediti na plaži; uvijek bih našao nekakvu barku ili čamac da se malo maknem. Tako je to sve nekako okrenulo u jedrenje.

Koji je bio vaš prvi brod?

Nakon gumenjaka i barki, prvi naš pravi brod je bio Elan Express. Bila je to u ono vrijeme jedna od najboljih regatnih jedrilica. Izvrstan brod. I nama jedini, sve do nedavno.

O kojem razdoblju govorimo? Koje su to i kakve bile godine?

Elan sam kupio krajem 1980. godine. Bila su to prekrasna vremena za plovidbu i jedrenje. Jedrenje tada nije bilo "in" i jedrenjem su se onda bavili ljudi koji su to iskreno voljeli. Tada nije bilo gužvi i bio je zaista gušt ploviti. Ogromna je razlika danas u odnosu na ta prošla vremena, jer unazad nekoliko godina jedrenje je, na žalost, postalo moda i ako niste barem tjedan dana "jedrili" onda niste dovoljno vrijedan član društva.

Uz more idu i ribe. Poznajemo vas kao iskusnog i vrlo upornog ribiča.

Ljubav i strast prema ribama i ribičiji sam zapravo naslijedio. Moj djed je bio ribič, a moj otac je i danas bolji ribič od mene. Od malih nogu su me vodili "u ribe" i to je ostalo do danas. Uz jedrenje, ribolov je zaista moja velika strast, to jako volim.

Je li bilo kakvih pamtljivih trofeja?

Nikakvih velikih oficijelnih trofeja nemam. Cijeli štos je u tome da je udica u moru, jer meni to donosi mirnoću i, naravno, veselje kad je nešto na udici. Zapravo je to najbolji način da niš ne radiš, a izgleda da nekaj radiš. Meni je skoro svaka riba trofej.

Nedavno ste svoj stari Elan zamijenili novim brodom. Što vam je bilo važno kod kupnje novog broda i u čemu se razlikuje život na njemu i onom starom?

Na starom Elanu od 7,5 metara su nam i djeca odrasla, na njemu su učila o moru i jedrenju i zaista smo puno toga prošli. Sve do nedavno smo se nas četvero, a ponekad i društvo, odlično snalazili na tom našem brodu i nikad nam nije bio prekratak. Danas se pak sve ispod 15 metara smatra malim brodom. Sada smo došli u priliku da kupimo veći brod. S godinama čovjeku ipak dođe da traži malo više komfora i to je bio jedini razlog da se odlučimo za Bavariu 30, koja ima nešto manje od 10 metara. Vrlo kratko nakon Elana imali smo rabljeni Gib Sea 33, ali je s njim bilo puno problema pa smo se na kraju odlučili ipak za novi brod. Htio bih u ovim godinama mirno ploviti, bez popravaka i problema. A i djeca su već velika i imaju svoje društvo pa nam ipak treba malo više mjesta.

Kako djeca odrastaju brodu?

Djeca su odlična na brodu. Obično se ljudi boje povesti djecu na brod u bojazni da im se nešto ne dogodi. Međutim, djeca se bolje snalaze na brodu nego odrasli, brže se prilagođavaju, spretnija su i zaista uživaju. Brod je beskrajna igra. K tome, tada ste s djecom svih 24 sata, što malo roditelja ima priliku. A tu se neizmjerno puno dobiva što se djece tiče, jer naši odnosi su izgrađeni praktički na tom brodu, temeljem života na tom malom brodu. Djeca su danas velika. Više i nisu djeca, jer imaju 24 i 20 godina, ali i ove godine su bili s nama po tjedan dana na brodu. To im je ostalo nekako u njima i vole doći na brod.

Što je sa sportskim dijelom jedrenja? Koliko ste se bavili regatama ili nekim drugim natjecanjima i kakva su vaša iskustva?

Natjecanja nekako nisu moj stil jedrenja ili nešto što bih više volio od plovidbe kao suživota s morem. Volim taj život pod jedrima, koja pokreću te neke iskonske životne sile, taj iskren, zdrav život. Jer, vjetar i more ne priznaju tvoj društveni status ili pak političko opredjeljenje, prema njima moraš biti iskren i dati od sebe ono što traže, a ponekad moraš dati i sve od sebe. Tada je jedrenje nagrada. U svemu tome s nekim se natjecati, pokušavati biti brži ili bolji, nekako mi nije važno. Barem meni u tome nema radosti. Sudjelovao sam na regatama u smislu druženja i da isprobam i vidim kako je to natjecati se. Bio sam i na onoj Jabuci kada nam se dogodila havarija, a nastavili smo zato da održimo tradiciju i pokažemo da i Samoborci mogu jedriti, jer uvijek postoji taj neki animozitet između Dalmatinaca i nas s kopna. Mi na regate ionako odlazimo rekreativno, nemamo neki tim koji vježba ili se priprema. Jedna od rijetkih regata na kojima sam zaista uživao bila je Barcolana. Tamo se skupi i po 2000 jedrilica, a samo njih pedesetak se zapravo natječe i želi osvojiti neki pehar ili nagradu. Tamo se ide da bi se uživalo u moru i jedrenju, druženju, to je festival mora i jedara. Prekrasno. Kod nas su regate manje i možda je Viška slična tome. Nastojat ću se tamo uključiti, ali me samo natjecanje zapravo ne zanima.

Prije Božića ste se vratili s plovidbe preko Atlantika. Zapravo je glavni povod ovom našem razgovoru upravo ta želja svakog našeg moreplovca da jednom preplovi neki ocean. Kada i kako ste vi krenuli preko oceana?

Želja je postojala već duže vremena. Nakon tolikih godina na Jadranu i Sredozemlju, htio sam i ja vidjeti ocean. Pročitao sam brojne putopise naših i svjetskih moreplovaca i uvijek mi je to izgledalo kao izazov. Treba se puno stvari "poklopiti" da se takva plovidba može ostvariti. Najveći problem danas je slobodno vrijeme. Već prije par godina sam planirao ići na takvo putovanje, još dok je Šutej plovio oko svijeta. Prijavio sam se, ali na kraju nisam mogao otići radi posla. Ova godina, a mislim na netom prošlu 2007., ispala je izvrsna. Termini su se poklopili i sve je odjednom postalo moguće. Iako je i ova plovidba na Fiu trebala biti dijelom organiziranog jedrenja tipa puta oko svijeta, nama je ispalo i bolje, jer na kraju smo otišli nas četvorica sami, u sklopu tradicionalne regate preko Atlantika od Las Palmasa do Santa Lucie. To je jedan od načina da se prijeđe Atlantik s nekom logistikom, da nisi sam na oceanu, a i meteorološki je kraj studenog i početak prosinca najbolje vrijeme za prelazak na zapad.

Opišite nam tu plovidbu, brod, ljude s kojima ste plovili...

Dakle, plovili smo na slavnom Fiu Ive Orlića, koji je već jednom oplovio svijet. Fiu je inače krasan brod, Grand Soleile od 14 metara, a i ovaj prelazak Atlantika je organizirao sam Orlić. Brod je brz i udoban za jedrenje i uz nas četvoricu bilo je dovoljno mjesta za sve što posadi treba za dvadesetak dana boravka na moru. Najmlađi član naše četveročlane ekipe bio je Aleksandar Aco Bajić iz Makarske, koji i inače ljeti vozi za čarter kompanije i vjerojatno je jedan od rijetkih Dalmatinaca koji je preplovio Atlantik. U posadi su bili još i Petar Žic iz Punta na Krku, direktor brodogradilišta Punat i od nedavno ponosni vlasnik Elana 45 pa je htio vidjeti kako je to na velikom brodu. Treći član posade je bio Robert Kujundžić, menadžer u McDonald's-u, također vlasnik male jedrilice McGregor, kojemu je ovo zapravo bilo prvo ozbiljnije jedrenje. I, naravno, ja. Najljepše je što je to nama četvorici bio prvi prelazak Atlantika jedrilicom pa smo stvarno mogli podijeliti iskustvo. Treba još dodati da smo se nas četvorica upoznali tek tjedan dana prije samog leta do Las Palmasa.

Kakav je to osjećaj kad na horizontu danima nema ničega osim mora i neba, jer na Jadranu se stalno vidi kopno, neki otok, hrid...

Osjećaj je potpuno nov i neponovljiv, jer toga na Jadranu definitivno nema. Čim smo izašli iz Las Palmasa, same luke, odmah iza punte pojavili su se veliki valovi. Oni na horizontu izgledaju kao velika brda. Bili smo impresionirani, prvo činjenicom da smo uopće tu gdje jesmo, a kasnije, kad se malo uhodaš, taj ocean te svakodnevno svejedno impresionira raznolikošću. Iako nema ničega osim pučine, valova i neba, svaki dan je drukčiji, nijedan nije isti, a ocean vremenom postaje sve pitomiji, domaćinskiji.

Jesu li četvorica dovoljna za ovakvu plovidbu oceanom?

Teško je to zapravo reći. Neki smatraju da nas je bilo premalo, ali stvar je u tome da što je veća posada veća je i mogućnost konflikta ili neslaganja na tako malom prostoru kao što je brod. Meni se nekako čini da je ovo bilo idealno. Ivo (Orlić, op.a.) je pokušavao nagovoriti još neke ljude da idu s nama, ali mi nismo bili previše za to. Jer, nas četvorica imali smo svaki svoju kabinu, dakle svoj mir na brodu, a i ti odnosi su morali biti bolji nego inače na brodu upravo radi minimalnog broja posade. Inače, ponekad je na tom brodu na nekim etapama dok je plovio preko svijeta bilo i po osmero ljudi. Mislim da je tada sve puno teže organizirati i veća je vjerojatnost da ljudi jednostavno počnu "zapinjati" jedni drugima i dolazi do svakakvih situacija. Naravno, teško je i kad vas je malo. Prva dva dana ionako nismo spavali od uzbuđenja i valova, a trebalo je i da se "gvardije" uhodaju. Zatim se je trebalo naviknuti na te stalne velike valove i ljuljanje, na stalan vjetar, vjetar bez prestanka, tako da nema nijedne pozicije za "normalno" spavanje na brodu. No, nakon toga možete spavati u svim položajima - na glavi, pod stolom, posvuda... Po dvojica smo bili u gvardiji, po četiri sata, zbog same sigurnosti, jer ipak nam se činilo preopasnim ostaviti jednog čovjeka samog u kokpitu, pogotovo po noći. Nakon par dana, kad uđete u taj ritam, budite se sami, bez pomoći. Preko dana bismo ionako svi bili vani, lovili ribu, kuhali... I sada doma, nakon deset dana, još uvijek imam taj ritam, spavam po četiri sata, a sljedeća četiri sam na "gvardiji".

Što ste ulovili od riba?

Lovili smo ono što smo mogli izvaditi iz mora. Odmah na početku, po izlasku iz Las Palmasa, neke ribetine su nam redovito trgale udice i opremu, tako da ih nismo uspjeli ni vidjeti. Tek kad smo se spustili nešto južnije, nakon par dana, došli smo u vode u kojima ima poznate lampuge, čuvene zlatoskuše, koja se sada nakon ovih klimatskih promjena javlja i kod nas u Jadranu. To se onda redovito lovi svaki dan, iako je i tu s većim primjercima problem. Veće od 5-6 kila nismo ni mogli vaditi, jer nismo usporavali brod, stalno smo držali brzinu od 10-12 čvorova. A pri toj brzini je jako teško okrenuti se, pogotovo još pri valovima. No, ionako smo ih nalovili toliko da smo svaki dan imali bogat ručak - filetirane lampuge s krumpirima u pećnici; to nam je bila uglavnom i glavna hrana na moru. Inače, poletuše su nam same svakodnevno padale na brod, ali smo ih uredno vraćali u more, mada su nam rekli da su i one jestive i prilično ukusne.

Ima valjda i neka prava "morska" priča, ona ružnija...

Naravno da ima. Doživjeli smo i pravu ozbiljnu neveru, neočekivanu za ovo razdoblje godine, a dogodilo se to da je sjevernije od nas tim dijelom Atlantika prošao pravi hurricane, prava oluja čiji je jedan krak zahvatio i nas. Nama se ništa ozbiljno nije dogodilo, međutim, brodovi koji su se tada nalazili sjevernije od nas, čak 6 njih, zatražilo je pomoć, a s 4 broda spašavana je posada i odvezena na cruisere. Ti prekrasni brodovi, svi redom od dvadesetak metara su, nažalost, nakon havarija morali biti potopljeni, jer ne smiju ostati sami plutati Atlantikom. To je taj tužan dio priče. Inače, malih nevera, uzrokovanih promjenama temperature, ima gotovo svaku noć, ali na to smo se vremenom pripremili i navikli. Jedne od tih noći smo imali "veselje" sa spinakerom, koji je pukao po šavu i pao nam pod brod pa smo ga izvlačili. Oni koji jedre znaju što je to. Isto tako je jasno da se takve stvari redovito događaju noću, kad je najteže raditi na brodu.

Vi zapravo niste službeno bili dio te regate preko Atlantika...

Kako je sve skupa bilo dosta kasno organizirano, mi se nismo stigli prijaviti na tu regatu. Regata je bila popunjena, a prijave za nju se rade i do godinu dana prije polaska. Na regati je sudjelovalo oko 250 službeno prijavljenih brodova i oko 50-ak nas koji smo plovili s njima u isto vrijeme, ali bez regatnih obaveza. Mi smo čak startali 6-7 sati kasnije, jer smo odmah na početku imali jedan kvar na brodu, ali smo u tri ili četiri dana stigli gotovo dvjesto brodova i tu poziciju držali praktično do kraja regate, kada smo se odvojili i otišli na Brabados.

Zašto ste odlučili ići na Barbados, a ne na St. Luciu, kamo i svi ostali brodovi?

Skrenuli smo iz tog razloga što nam je iscurila kompletna voda iz jednog tanka i to kada smo se već nakon jednog potrošenog tanka prebacili na taj drugi. Tako smo ustanovili da nemamo vode, jer je iscurila u santine. Imali smo pitke vode u bocama, no sve je to zapravo bilo premalo za kuhanje i ostale potrebe pa smo odlučili skrenuti na Barbados, koji je nešto malo južnije, ali i stotinjak milja bliže. Čak ni sama blizina Barbadosa nije bila toliko bitna, nego nam je zapravo pasao povoljniji vjetar, tako da smo mi zapravo stigli do Barbadosa za 17 dana plovidbe, od planiranih 20 do 22 dana. Uglavnom, na Barbados smo uplovili s dvije boce po 5 litara vode, s kojima smo se na kraju polijevali.

Barbados i ostali obližnji otoci... Kakav je to svijet?

Na žalost, zapravo težak i siromašan uz sve prirodne ljepote koje imaju. Tamošnjim ljudima Englezi nakon svog odlaska nisu ostavili ništa. Onaj ekskluzivan turistički dio je ionako u vlasništvu stranaca pa je domaće stanovništvo samo jeftina radna snaga bez stalnog zaposlenja ili nekih drugih radnih prava. Recimo, na St. Vincentu tek vrlo mali dio domaćih radi u nekim državnim ustanovama ili bankama, a svi ostali preživljavaju nekom trgovinom, žive u svojim sklepanim kućicama, drže neke "kafiće" u kojima se odvija njihov život.

Tamo ste ostali nekih desetak dana...

Mi smo zapravo išli na Barbados da vidimo i te druge otoke, pogotovo Grenadine - to nam je bio jedan od ciljeva. Rekli su nam da je to jedan od ljepših dijelova tog otočja i pokazalo se da su bili u pravu. Grenadini su zaista lijepi. Znači, oplovili smo Grenadine, digli se prema St. Vincentu i dalje za Santa Luciu, gdje nas je čekao Ivo Orlić kojemu smo predali brod i odakle smo se avionom vratili kući.

Neka zanimljivost za kraj?

U Barbados smo uplovljavali noću i na karti, kao i u peljaru, lijepo je ucrtan svjetionik koji se trebao vidjeti već dvadesetak milja prije Barbadosa, kao i dva na obližnjim otocima, vidljivi na 16 milja. Uporno smo ih tražili i u tom traženju polako smo doplovili do samoga grada, jer su to bila jedina svjetla koja smo vidjeli. Ne bi to bio problem da tamo nije zapravo zabranjeno ploviti noću brodovima poput našeg, jer je sve puno grebena i koraljnih pličina od kojih nijedna nije označena na kartama. Kad smo konačno te noći pronašli i našu marinu, pitali smo tamošnjeg šefa zašto nema tog svjetionika ili bilo čega drugog za navigaciju. Odgovorio nam je da je isti svjetionik ugašen već prije petnaestak godina. Takav je zapravo cijeli taj njihov život dolje - kad se pokvarilo to što su napravili i ostavili Englezi, tako je i ostalo, ništa se ne radi na održavanju ili obnovi nekog normalnog života. Tako je na gotovo svim otocima. Na drugu krajnost naišli smo na istom tom Barbadosu, gdje se u marini jednog hotelskog naselja, velikoj poput naše prosječne marine, vežu ekskluzivno samo četiri broda - svaki na jednom doku, bez obzira na njegovu veličinu. Dok, s druge strane, na njihove normalne vezove jedva priđete, jer se raspadaju drvene daske i stupovi od kojih su napravljeni. Ipak, svi su vrlo ljubazni i dobre volje - sviraju i plešu cijeli dan. To je tamo način života. Što se tiče hrane, nismo previše eksperimentirali, jer su nas upozorili na riblju bolest na koju mi nismo navikli, a na koju je domaće stanovništvo otporno. Radi se o tome da male ribe grickaju i neke otrovne koraljne grebene, zatim velika riba pojede malu i taj se otrov vremenom u njima akumulira pa za nas, nenavikle, može biti otrovna. Domaćima je ona, naravno, jestiva.

Dakle, kao ljubitelju riba nije vam se posrećilo...

Ma, jeli smo mi lampuge, koje su provjerene. Ostale ribe smo gledali dok smo ronili. Zbilja su prekrasne.

Ovo ljeto najprije na Jadran. A onda?

Sve mi je još jako svježe, tako da je teško sad nešto planirati. Ako baš hoćete, ima još puno mora za oploviti...

Robert Škiljan

 

Informatičar Damir Mađar prvi je Samoborac koji je prebrodio Atlantik

Arhiva 2008

2019

2018

2017

2016

2015

2014

2013

2012

2011

2010

2009

2007

2006

2005

2004

2003

2002