Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Prof.dr.sc. Darko Ropac, primarius
PRIRODOM DO ZDRAVLJA

Vremena se mijenjaju: ima li nečeg novog u vršnjačkom nasilju?

Nasilje je, ipak, sve opasnije i vidljivije

Svjedoci smo povremene vijesti o nasilju u školama. Najčešće je riječ o vršnjačkom nasilju. Postavljamo si pitanje, ima li u tome nečeg novog? Prisjetimo se svog djetinjstva i svojih školskih dana. Sigurno nam se u pamćenje urezala neka (ne)zgoda kojom prigodom su se potukli naši vršnjaci. Moguće smo i sami bili involvirani u tučnjavu s nadom da tom prigodom nismo izvukli deblji kraj. Oduvijek je tu bilo razbijenih nosova i krvavih lica, a ponekad i nešto težih ozljeda. Zašto se vršnjačko nasilje događa bez obzira na postojanje školskog predmeta u kojem se govori o etici i dobrom ponašanju, vjeronauka u školama, postojanja školskih pedagoga, psihologa, dobro educiranih i senzibiliziranih prosvjetnih radnika, ustanova specijaliziranih za tretman poremećaja u ponašanju djece i mladih, državne pravobraniteljice za djecu i još mnogih drugih koji bi trebali voditi o tome brigu? Ovdje prije svega mislim na najvažniji element u tom lancu, a to su roditelji i kućni odgoj.

Moramo se sjetiti da se radi o mladim ljudima koji ulaze ili su već zakoračili u pubertet. Oni ispituju svoje mogućnosti, svoje fizičke sposobnosti, određuju svoj položaj u društvu vršnjaka i još mnogo toga što je povezano uz fizički, psihički i socijalno nedozrele osobe. U tom procesu odrastanja najviše do izražaja dolazi primjena sile u određivanju svog položaja. Stoga se može reći da je oduvijek bilo okršaja među mladima, što osobito dolazi do izražaja u sredinama gdje se oni nalaze u većem broju. A to su ponajčešće školske sredine. Obzirom na procese dozrijevanja tijekom puberteta moglo bi se reći da je fizička agresivnost dio tog odrastanja, osobito kod dijela muške populacije. Da se vratimo na pitanje ima li u tome nečeg novog?

Čini se da ima! Nasilje poprima neke druge dimenzije, što dovodi do većih posljedica. Čini se da se sukob unaprijed dogovara i planira. Nije to odjednom nastao sukob koji završava fizičkim okršajem. Svi su obaviješteni putem svojih mobitela da će se dogoditi sukob, tko će se sukobiti, kada i gdje. Time se osigurava publika, koja će odlučiti o pobjedniku ili novom vođi. Nasilje se javlja i među osobama ženskog spola, premda rjeđe. Nedavno smo bili svjedoci tučnjave između dvije djevojke, čemu je prisustvovao veliki broj učenika. Tek kad je tučnjava poprimila ozbiljne razmjere, pri čemu je moglo doći do ozbiljnijih ozljeda, umiješali su se promatrači nastojeći razdvojiti borbene djevojke. Očito, nasilje nije više "privilegij" učenika muškog spola. Agresivne su i djevojke.

Novost je što se sukob snima mobitelom. Nekada bi tučnjava protekla bez mogućnosti da ju se registrira okom kamere. Sukobljeni bi se odvojili i time bi sve bilo završeno. Svjedoci bi potvrdili pobjednika i njegov status. Događaj bi se neko vrijeme prepričavao i uskoro zaboravio. Danas više nije tako. Sukob se snima, a potom šalje internetom mnogima koji nisu bili nazočni sukobu. U nedogled se nastavlja proživljavanje nasilja, a informacija se širi i ostaje trajno zapisana u memorijama mnogih mobitela. Uvijek se iznova pregledava i podržava napetost i uzbuđenje koje je vladalo u tom času. Moglo bi se reći da nasilje i dalje traje, sve dok se snimka pregledava i šalje od jednog do drugog učenika. Tako to postaje model ponašanja mladih u rješavanju nesuglasica. U čitav događaj budu uključeni i oni koji nisu bili toga časa tamo. I tako se krug uključenih u nasilje širi geometrijskom progresijom i ne prestaje završetkom samog događaja. To se negativno odražava na psihosocijalni razvoj djece.

Snaga nasilja postaje sve veća. Nasilnici koriste sve opasnija sredstva za nanošenje ozljeda svom suparniku. Zbog toga su i posljedice puno ozbiljnije. Mogu završiti trajnim invaliditetom ili čak smrću ozlijeđenog. Nasilje često nije usmjereno prema nekoj određenoj osobi. Sve češće se ono primjenjuje prema posve nedužnim osobama. Skupina mladih, potpomognuta utjecajem alkohola u svojem tijelu, spremna je napasti bilo koga, ako procijene da su jači. Tako stradavaju posve nedužne osobe, koje ni na koji način nisu izazvale sukob niti ga željele. Sjetimo se smrti jednog divnog mladića koji je napadnut posve nedužan, nakon čega je preminuo. Njegova kvaliteta došla je do izražaja, nažalost, tek nakon njegove smrti pa se danas po tom mladiću zove i državna nagrada. Šteta što je morao poginuti da bi čitava država tek tada shvatila da je ubijena osoba imala izuzetne kvalitete.

Ako uspoređujemo silinu nasilja kod nas i u nekim razvijenijim državama zapada, tada možemo ustvrditi da možemo biti zadovoljni što se kod nas ne koristi vatreno oružje u okršaju mladih. Često se uspoređujemo s Amerikom i čeznemo za društvom kakvo je tamo. Ali, kad je u pitanju težina vršnjačkog nasilja, tada možemo biti sretni da kod nas vatreno oružje nije do te mjere dostupno niti se koristi u okršajima mladih.

Nasilje među mladima nije samo vršnjačko. Ono može biti usmjereno i prema odraslima, osobito prema pedagoškim radnicima. Nerijetko se mladi ponašaju nekorektno, čak agresivno prema svojim nastavnicima. I tako nastavnici postaju žrtve nasilja u školama. A nastavnici su nemoćni, jer svojim primjerom moraju djelovati edukativno. Agresivni učenici odabiru žrtvu među onima kojih se ni na koji način ne boje. Dakako, nisam zagovornik ideje da je "batina izašla iz raja", ali svakako je potrebno na agresivnost učenika odgovoriti oštrim protumjerama koje školskom sustavu stoje na raspolaganju, a sukladne su pedagoškim standardima i zakonskim propisima.

Možemo zaključiti da nasilje u školama poprima neke nove dimenzije, poput veće agresivnosti, uključivanje djevojaka kao aktivnih sudionika u okršajima, uključivanje putem interneta svih onih kojima se snimka pošalje, a koji nisu niti bili nazočni nasilju, produžavanju djelovanja nasilja i njegovom širenju preko učinjenih snimki i interneta. Ovome se je teško suprotstaviti.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)