Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Prof.dr.sc. Darko Ropac, primarius
PRIRODOM DO ZDRAVLJA

Bez pomoćnih radnika u turizmu nema razvoja te gospodarske grane

Najbolji nam radnici bespovratno odlaze

Turizam je zasigurno u Hrvatskoj najprofitabilnija privredna grana. Svake godine postižu se sve bolji poslovni rezultati. Broj stranih turista neprekidno raste. Dolaze nam turisti s nekih dalekih destinacija koji nikada prije, ili vrlo rijetko, nisu posjećivali ove krajeve (Kina, Južna Koreja, SAD i dr.). Ministar turizma zadovoljno trlja ruke. Suvereno nastupa pred TV kamerama iznoseći sve bolje rezultate. Nismo više ona najniža razina turističkih usluga. Našim gostima pružamo sve više zanimljivih sadržaja koji obogaćuju naše tradicionalno čisto more i lijepu prirodu. Uspjeli smo nakon više od četvrt stoljeća dosegnuti turističku zaradu jednaku onoj koju smo imali prije rata.

Kao i onda, postavlja se uvijek važno pitanje gdje (u čijim džepovima) završava tako golem novac. Nekada smo rogoborili protiv činjenice da je većina novca završavala u saveznoj državnoj blagajni, iz koje se je po nekom drugom ključu izdvajalo za potrebe onih koji taj novac nisu zaradili. Isto pitanje i danas muči naše zaposlenike u turističkoj djelatnosti, kao i čitavu društvenu zajednicu. U kojoj mjeri ostvarena zarada ostaje u našoj zemlji za potrebe razvoja, kako turizma tako i drugih važnih popratnih segmenata kojima se u konačnici može poboljšati turistička ponuda i zarada? Vjerojatno ne ostaje puno. Višak ostvarene vrijednosti odlazi najviše u džepove privatnika koji su vlasnici velikih hotelskih lanaca, u čijem su vlasništvu u najvećoj mjeri danas naši hoteli. Omogućujemo, čak forsiramo, ulaganja stranog kapitala u izgradnju turističke ponude. Nije to loše, jer se angažiraju domaći građevinski potencijali, a nakon završetka gradnje zapošljavaju se naši ljudi, čime se osigurava njihov ostanak u domovini. Ali, većina ostvarene dobiti odlazi izvan domovine. Zapravo ne vidim u čemu je razlika u raspodjeli ostvarene zarade u bivšoj državi i danas.

Glad i potreba za turističkom zaradom je toliko velika da smo pojedine naše destinacije doveli u apsurdno i gotovo neodrživo stanje. Sjetimo se Dubrovnika i ljetnih gužvi tisuća ljudi s brojnih kruzera. Dođu ljudi brodom u luku. Obiđu zidine i nužnike u usputnim lokalima. Malo potroše na hranu, jer to imaju na svom brodu kojim krstare po Mediteranu. Njihova potrošnja je minimalna, a zagađenje okoliša maksimalno. Ovdje pod zagađenjem mislim i na nevjerojatne gužve koje narušavaju održivi razvoj grada. Tako je i s našim biserom Plitvičkim jezerima. Pohlepa za novcem dovela je to područje do narušavanja održivih uvjeta života ljudi i prirode. Da li nam je to potrebno? Siguran sam da nije i da takvo stanje neće biti dugo održivo.

A tko ostvaruje tu dobit? To su brojni anonimni zaposlenici u turizmu. Da bi neki veliki hotelski sustav mogao besprijekorno funkcionirati potrebni su mu ljudi koji će obavljati najrazličitije poslove,, kako bi se održala visoka razina kvalitete. Tu su recepcioneri, kuhari, pomoćni radnici u kuhinji, čistačice, spremačice, oni koji održavaju okolno zelenilo, vozači i brojni drugi. Njih nikada na tržištu nema dovoljno. Kako bi se osigurao dovoljan broj takvih radnika, svake godine turistička zajednica organizira u većim gradovima kontinentalnog dijela Hrvatske susrete poslodavaca i potencijalnih sezonskih radnika. Ranijih godina u potrazi za sezonskim poslom dolazio je velik broj nezaposlenih. Razina nezaposlenih tijekom ljetne sezone bila je znatno niža. Tim podatkom redovito se hvalio naš politički vrh. Pred ovu turističku sezonu poslodavci su zamijetili da je zainteresiranost ljudi za sezonskim poslom u znatnom padu u odnosu na ranije razdoblje.

Što se to dogodilo? Razvijenost naše privrede, nažalost, nije razlog tome. Ne radi se o tome da je zamah privrede doveo do većeg zapošljavanja pa je tržište rada ostalo bez nezaposlenih. Mnogi od onih koji su ranijih godina odlazili u naše hotele kao sezonski radnici to više ne žele. Dio ih je za znatno veću zaradu, a isti posao, otišao izvan zemlje. Ponavlja se ono isto što smo iskusili šezdesetih godina prošlog stoljeća. I tada smo ostali bez stotina tisuća radno sposobnih koji su trbuhom za kruhom otišli u Njemačku. Danas su uz tu destinaciju sve važnije i neke druge, koje vape za dobrim i savjesnim radnicima. A naši ljudi gdje god da odu pouzdani su u svom poslu te omiljeni kod poslodavaca. Poznajem neke "sezonce" pa znam da nije isključivo zarada razlog njihov izbjegavanja domaćih poslodavaca u turizmu. Puno je tu čimbenika koji tjeraju naše ljude da u velikom luku zaobilaze domaće tržište rada. Ovdje je prije riječ o eksploataciji tih ljudi. Traži se od njih da rade bez radnog vremena, svakodnevno i po 12–14 sati. Ostaju bez obroka, ukoliko ne stignu zbog preopterećenosti pojesti u točno određeno vrijeme. Spavaju u neprikladnim uvjetima, u malim prostorijama s velikim brojem kreveta. Higijenski uvjeti smještaja su loši i tome slično. A od njih se traži sve više i više. A plaća ostaje jednaka, uglavnom vrlo mala. I što se u takvom odnosu poslodavaca prema sezonskim radnicima može očekivati, nego njihovo odbijanje posla i odlazak izvan domovine.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)