Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Prof.dr.sc. Darko Ropac, primarius
PRIRODOM DO ZDRAVLJA

Brodogradilišta - donose li profit ili samo gubitak?

Smrt brodogradnje - nenadoknadiv gubitak

Zadnjih mjeseci svakodnevno u udarnom terminu vijesti slušamo o problemima brodogradilišta u Hrvatskoj. Uglavnom se spominju dva naša najveća, ono u Rijeci i ono u Puli. Drugih kao da kod nas niti nema. Nije čudno kada se zna da je u ta dva brodogradilišta zaposleno gotovo pet tisuća ljudi.

Brodogradnja je pod posebno budnim okom EU. Još prije nekoliko godina vršen je pritisak na Hrvatsku da se brodogradnja kao privredna djelatnost ugasi. Druge, znatno jače i starije članice te zajednice, imaju svoja brodogradilišta pa im je u interesu da se razvijaju njihova, a sva druga u Europi zatvore.

Mediteranska smo zemlja s dugom pomorskom tradicijom, kao i tradicijom gradnje brodova. Oduvijek je Hrvatska bila orijentirana prema moru i svemu što je uz njega vezano, poput ribarstva, pomorstva i brodogradnje. Do prije tridesetak godina bili smo jedna od rijetkih zemalja čiji brodograditelji su bili sposobni proizvesti podmornice. Donosilo je to golem profit tadanjoj državi. Toga smo se olako odrekli i danas smo definitivno izgubili u tom području ono najvažnije, a to je "know how" (znati kako), izgubili smo znanje, kompetencije i tržište. Slično je EU željela postići i s našom brodogradnjom. Pobunili su se brodograditelji i izašli na ulice prosvjedujući i tražeći državno rukovodstvo da poduzme sve kako bi se brodogradnja sačuvala.

A korist od brodogradnje niti danas nije mala. Procjenjuje se da je godišnja dobit oko jedne milijarde kuna. Sva djelatnost koja je vezana za ovaj sektor pridonosi državi još dodatnih 2,8 milijardi kuna. Gašenjem brodogradnje ugasile bi se brojne druge firme koje ukupno zapošljavaju još veći broj radnika negoli sama brodogradilišta. Gubitak za državu bio bi neprocjenjiv. Da ne govorimo o tisućama novih nezaposlenih. Ponovo su se radnici pobunili i započeli ozbiljnim štrajkovima.

U čemu je problem? Zainteresiranih investitora za gradnju novih brodova ima. Naši brodograditelji su vrlo iskusni i njihovi proizvodi (brodovi najrazličitije, ponekad i vrlo sofisticirane namjene) su kvalitetni. Cijena rada sigurno je niža negoli u razvijenim europskim zemljama. Dakle, konkurentni smo u svakom pogledu. Problem je u vlasničkoj strukturi. Po zakonima liberalnog kapitalizma sve mora biti privatizirano, jer je navodno država loš vlasnik (zanimljivo kako je to odjednom postala, a prije toga je desetljećima bila odličan gospodar?). Sve se mora privatizirati, pa i pod cijenu da propadne. Tako je sada država još uvijek u vlasničkoj strukturi brodogradilišta, ali jedne njegove četvrtine. I toga se treba riješiti pa pokušava naći, kako se to danas popularno naziva, strateškog partnera. A strateški partner nije nitko drugi već onaj koji ima velik novac i koji je spreman uložiti ga u ovu djelatnost. Nikoga ne zanima odakle taj novac.

Dugo se tražio strateški partner. Brodogradilišta su nuđena za smiješno malen iznos, uz uvjet da se preuzmu svi radnici i svi dugovi. Odjednom se pojavila osoba koja to navodno može, jer ima. Uz obilne državne garancije od više milijuna eura, nastavljena je proizvodnja. Sklopljeni su novi ugovori, a povremeno smo mogli vidjeti kako je na svečan način porinut u more novi brod. Odjednom, ponovno problemi. Tzv. strateški partner nema dovoljno novca za nastavak proizvodnje! Pa što se dogodilo s novcem dobivenim za proizvedeni brod? Nije se valjda sklapao ugovor koji u startu donosi gubitak! Očito, novac je završavao kod vlasnika i njegovih "sposobnih" menadžera i brojnih konzultanata. A država, ona je ostala prikraćena za dobit. Na njoj je da vraća dugove i da rješava problem isplate plaća radnicima. Ljudi ne žele raditi bez plaće, što bi u svakom sustavu trebalo biti normalno. Radi mira u državi pronalazi se način da se osiguraju plaće radnicima, ali brodogradilišta nemaju novaca za kupovinu repromaterijala i nastavak proizvodnje. Uplašeni investitori glavom bez obzira bježe iz takvih brodogradilišta i od takve nepouzdane države. Bježe i visokokvalificirani radnici.

I ponovno se država i brodogradnja obraćaju EU. Ne za novčanu pomoć, već za dozvolu da nastave proizvodnju s velikim državnim ulaganjima. To se u svijetu biznisa smatra subvencioniranom proizvodnjom i nelojalnom konkurencijom. I dakako, brzo iz EU stiže odbijenica. Prevelik je financijski angažman države, navode. Mora se pronaći novi strateški partner. Dosadašnji je dosta zanemario proizvodnju i izvukao novac, treba tražiti nove ljude koji će uložiti nešto, a dobiti neusporedivo više, što legalno, što ilegalno. I tako će brodogradnja, ako uopće opstane na ovim našom osiromašenim prostorima, doći u ruke stranog kapitala kao što se to dogodilo sa svim drugim djelatnostima u ovoj zemlji. Žrtve smo širenja stranog kapitala na nova tržišta uz uništavanje domaćeg. A država će pristati na sve samo da zadrži radna mjesta i osigura kakav-takav socijalni mir.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)