Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Ivan Kreutz
NA RUBU EUROPE

Prevelika čaša strpljenja građana Hrvatske čini se kao da je u stvari bez dna

Dva hica za jednu kap

Prema riječima predsjednika Mesića, dva hica ispaljena u Hatzeovoj ulici u Zagrebu bila su ona kap koja je prelila čašu strpljenja. Prema riječima premijera Sanadera, treba poslati jasnu poruku mafiji da ne može više činiti što joj je volja. To znači da je to dosad mogla. A što se predsjednikove izjave tiče, predugo se čekalo tu kap, koja će napokon pokrenuti institucije da rade svoj posao. I pitanje je da li je to doista bila ona posljednja kap koja je prelila preveliku čašu strpljenja u Hrvatskoj. Sudeći po slabom odazivu građana na iskazivanje javnog negodovanja, ona kao da je doista bez dna.

Nezadovoljstvo javnosti čini se još nije doseglo kritičnu masu. Ne znam što bi se još trebalo dogoditi da se građani prenu iz te neshvatljive letargije. Naime, ovom ubojstvu mlade žene usred bijelog dana na stubištu zgrade u centru Zagreba prethodilo je istoga dana ubojstvo srednjoškolke u jutarnjim satima na ulici elitne zagrebačke četvrti Srebrnjak. Dan kasnije prije podneva u jednom kafiću u Puli ubijena je majka dvoje djece. Dok u prvom slučaju još traže ubojicu, u ostala dva ubojice su si sami presudili.

Ne zna se tko je još dan kasnije nedaleko Pule u Medulinu ubacio u kuću županijskog pročelnika za održivi razvoj dva Molotovljeva koktela, niti tko je podmetnuo bombu pod jedan automobil u Dugom Selu. A niti tko je palicom opet u Zagrebu izudarao jednog novinara, uz čije je ime objavljeno da je penzioner, gotovo kao olakšavajuću okolnost za neuhvaćenog počinitelja.

Sve to događalo se uoči Dana neovisnosti i tim povodom svečane sjednice u Saboru. Pucnjava iz pištolja, čak i kalašnjikova, bombe... Da li je to imao pred očima predsjednik Sabora Luka Bebić pa se zbog toga nekoncentriran spoticao krivo izgovarajući riječi, očito čitajući od nekog drugog pripremljen govor. Ili mu jednostavno ne ide čitanje. A i treba imati debeli obraz i glatko čitati hvalospjeve sistemu u kojem danas živimo. Valjda ga nema čak ni Bebić.

Tko je prije sedamnaest godina mogao zamisliti ovakvu Hrvatsku, poharanu ozakonjenom pljačkom u privatizaciji i krađom novca darovanog od domoljuba za oružje s kojim će se izvojevati neovisnost, a danas premreženu korupcijom i kontroliranu od mafioza na svim razinama?

U tom ozračju nedvojbenog postojanja organiziranog kriminala i mafije, blago rečeno, neobično mi je zazvučala rečenica novinara Denisa Derka (Večernji list, 28.09.2008., str. 21):

"... Vicina tragična sudbina i danas je obavijena velom tajne, pa nije čudno što novinar u nekom trenu mora isključiti diktafon...".

Što je pisac htio reći nije mi jasno, ali aluzija je očita. Naravno, riječ je o Vici Vukovu, koji nas je, nažalost, nedavno zauvijek napustio poslije tri godine kome u koju je zapao nakon onog nesretnog pada na stepenicama u zgradi Sabora. Citirani tekst rečeni novinar objavio je u sklopu intervjua s poznatim muzičarom Marijanom Makarom.

Što je to bilo tako opasno u razgovoru da je novinar morao isključiti diktafon? Naime, ja nikad nisam isključivao mikrofon prilikom razgovora. Štoviše, baš bih ga uključivao kad bih osjetio nešto intrigantno. Čime je Derk bio tako zaplašen da je morao isključiti napravu, a ipak nije odolio objaviti aluziju?

Osobno sam poznavao Vicu Vukova. I prije nego je bio prisiljen skloniti se u inozemstvo često smo se susretali. Rado sam slušao njegova razmatranja. Bio je u pravom smislu riječi intelektualac. Studirajući u progonstvu još je proširio svoja znanja. Bio sam uvjeren da će njegovu popularnost, ali i njegova znanja, znati iskoristiti stranka na vlasti u slobodnoj Hrvatskoj. Jednom prilikom devedesetih godina pitao sam ga zar nije bilo u tom smislu poziva i ponuda. Odgovorio mi je da ih je bilo, ali da ih on nije prihvatio zbog društva koje se tu okupilo.

- Sad su svi veliki Hrvati, a gdje su bili kad sam ja govorio da sam Hrvat? Bili su u onoj vlasti ili u mišjim rupama – rekao mi je.

Prozreo je društvo koje se okupilo oko vladara. Nije htio sudjelovati u podjeli plijena, ali niti im držati ljestve. Nikad mu to nisu oprostili. Ocrnjivali su ga na sve moguće načine. Nazivali ga "salonskim nacionalistom" (prema etiketi koju je dobio Krleža od pravovjernih komunista: "salonski komunist"). Tvrdili su da nije pristupio HDZ-u, jer mu je bio odbijen zahtjev za fotelju ministra kulture. Ostao im je kost u grlu nakon što je kao nezavisni kandidat ušao u Sabor na listi SDP-a. Zvuči paradoksalno, obzirom na Vicinu biografiju, što se zbližio s Ivicom Račanom. Sasvim sigurno ne zbog sinekura, već zbog neki drugih vrijednosti.

Zapravo, htio sam pisati o fenomenalnom medijskom odjeku Samoborske glazbene jeseni, a zaneslo me u crnu kroniku.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (4)