Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Ivan Kreutz
NA RUBU EUROPE

Nekoć su SAD najveću opasnost po Jugoslaviju vidjele u nacionalizmu malih naroda

Tužni bogataš i veseli Kosovari

Da li je Pavao Pavličić bio nečim stvarnim inspiriran, kad je neke aktere radnje svojeg krimića ekraniziranog u TV-seriji Tužni bogataš smjestio u Samobor? Realističnost događanja Samoborcima dočarava i ambijent grada Samobora i stvarni ured u poglavarstvu, pa čak i epizodna uloga stvarne šefice ureda gradonačelnika Samobora. Sama priča najvjerojatnije je izmaštana. Ali da Samobor može biti inspirativan za niz priča kriminalnog sižea iz hrvatske pretvorbe, to je svima poznato. Ima Samobor i svoje pretvorbene bankare, opljačkane tvornice, zapaljene automobile, bahate tajkune, korumpirane političare, beskrupulozne odvjetnike, dilere drogom... Ima galeriju likova i njihovih nedjela, koja daleko slikovitije svjedoče o moralnom raspadu i raslojavanju društva nego li to čini ova TV-priča o tužnom bogatašu. Ali, valja ju pohvaliti za dobre namjere u nemirenju s društvenim zlom.

Druga je samoborska priča ovih dana tko je od pekara častio svoje mušterije besplatnim kruhom i pecivom. A sve u povodu slavlja proglašenja Kosova nezavisnom državom. Umjesto jedne osmišljene TV-emisije u kojoj bi bio ozbiljan prikaz činjenica i objašnjenja povijesnih zbivanja na tom području, a za čiju pripremu je bilo dovoljno vremena, čak i HRT je častio gledaoce efemerijama o besplatnom kruhu i aluzijama na mnogobrojne zlatarnice.

A valjalo je podsjetiti zašto su SAD nekoć najveću opasnost po Jugoslaviju prvo vidjele u nacionalizmu malih naroda, a potom počele otvoreno upozoravati da je srpski nacionalizam taj koji predstavlja opasnost za raspad te države. Nekadašnji američki ambasador u Beogradu Lawrence Eagelburger slovio je kao nekritički srpski prijatelj, šarmiran neposrednošću njihovog mentaliteta, maštovitim jelovnikom i opuštenim zabavama. A pripisivali su mu i sukob interesa, budući da je žarko protežirao izvoz automobila Yugo u SAD zvan "posao stoljeća". Kad ga je tata Bush promovirao u zamjenika ministra vanjskih poslova SAD, svi su bili uvjereni kako Beograd ne može imati boljeg zaštitnika srpskih interesa. A onda je čak i Eagelburger progledao i počeo govoriti o "opasnom razvoju u Jugoslaviji", aludirajući na srpsko rukovodstvo i njegove agresivne postupke kojima ograničava ljudska prava na Kosovu, ali i u ostalih jugoslavenskih naroda.

Zaneseni nacionalističkom euforijom, u Beogradu ni tada nisu progledali. Godine 1989. uskraćeno je gostoprimstvo zajedničkoj delegaciji oba doma SAD, jer su između ostalog htjeli posjetiti Kosovo. Prije toga delegacija Europskog parlamenta bila je ometana u informativnoj misiji o stanju na Kosovu. A bilo je u to vrijeme na međunarodnom planu još niz takvih nerazumnih i nekritičkih poteza srpske vrhuške zaslijepljene šovinizmom.

Slučaj je htio da se upravo u ove dane slavlja neovisnosti Kosova podudarila 77-godišnjica mučkog ubojstva hrvatskog povjesničara Milana Šufflaya. Na pločniku Dalmatinske ulice u Zagrebu atentat je 19. siječnja 1931. u doba diktature kralja Aleksandra počinila jugoslavenska policija. Između ostalog, povjesničar Šufflay istraživao je povijest Balkana, posebno albanološke teme (Srbi i Arbanasi, njihova simbioza u srednjem vijeku, 1925. g.). Protuargumenti primitivaca uvijek su ne samo teški, već i opasni. Šufflayu je od njih pukla glava.

Zanimljivo je da je još 1991. godine u reviji Start (br. 573 od 5. siječnja) današnja kolumnistica Globusa objavila briljantnu reportažu Kosovski terezijanski otpor, koju zaključuje:

"Katoličko svećenstvo i inteligencija Kosova, donedavno proskribirani kao agentura Vatikana u ovom trenutku drže barem jedan 'ključ osmoze' Kosova u Evropu, a gdje je ono, po njihovom mišljenju, bez obzira na vjeru oduvijek pripadalo, još otkako su dardanski biskupi bili jedan od duhovnih stožera Mediteran".

Na ceremoniji proglašenja na jednoj se zastavi u kosovskoj skupštini vidio natpis "Dardania". Dardani su bili ilirski ili njima srodan narod na području gornjeg Vardara, Bijelog Drima, Morave i gornjeg toka Timoka. U 3. stoljeću prije Krista dardanska plemena se sjedinjuju u jednu državu, a u 1. st.pr.Kr. pokoravaju ih Rimljani. Glavni gradovi su bili Scupi (Skopje) i Ulpiana (Lipljan na Kosovu).

U svojoj reportaži Ines Sabalić opisuje prvo kršćanske pa katoličke korijene tamošnjeg stanovništva, koji se jednim manjim dijelom (5 do 6 posto) svjedoče javno, dok su se kod drugih kriomice zadržali do danas. Navodi da "Albanci muslimani zovu katoličanstvo 'naša stara vjera' i česti su oni koji znaju ime svojeg pretka koji je konvertirao u islam". Zbog turskih represalija. I nastavlja:

"Jedino na Kosovu postoji tako snažna i još živa tradicija kriptokatolika – ljarmana (šarenih) – koji u javnosti žive po muslimanskim običajima. U privatnosti čuvaju svoje katoličko naslijeđe... Po danu ljarmani žive životom muslimana – odlaze u džamiju, klanjaju, udaju svoje kćeri u muslimanske obitelji, žive kako propovijeda hodža. Po noći, i iznutra, za sebe žive kao katolici. Sakramente krštenja, ispovijesti i pričesti obavljaju tajno..."

Te 1991. godine Ines Sabalić citira profesora Engjela Sedaja iz tada zabranjene Demokršćanske stranke, koji je ovako komentirao po njenom mišljenju izvjesno priklanjanje Albanaca muslimana kršćanstvu: "Nema nam druge, nego u Evropu!" Potom ovu izjavu Sabalić obrazlaže tvrdnjom: "A Evropa je u temelju kršćanska i nikako joj ne bi odgovarala islamska enklava u njenom tijelu, pa makar i na Balkanu".

Zanimljivo i iz današnjeg gledišta, zar ne?

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (15)