Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Ivan Kreutz
NA RUBU EUROPE

Umirovljenička iskustva iz jednog rovinjskog hotela

Penzioneri u Parku, nogometaši u Edenu

Onaj užasni požar u kojem je stradala stanarka jednog gradskog staračkog doma u Zagrebu sigurno se ne bi mogao dogoditi u Samoboru. Jednostavno stoga što Samobor nema takve ustanove u gradskom vlasništvu. Niti samoborski gradski očevi (i poneka gradska majka) ne planiraju nešto slično izgraditi za svoje ostarjele sugrađane. Očito se odlučujući u Gradskom poglavarstvu osjećaju suviše virilni i potentni, a da bi pomišljali kako bi im to jednog dana (a možda i vrlo uskoro) i samima zatrebalo. Istina, u Samoboru radi jedna takva privatna ustanova. Ali, iako rijetki mogu platiti cijenu smještaja u njoj, zanimanje za udomljavanje nadmašuje njen smještajni kapacitet.

Predlažem predsjedniku Gradskog vijeća ili bilo kojem samoborskom gradskom vijećniku da postavi to pitanje na prvom idućem skupu te pokrene akciju za izgradnju doma (neka ljepše zvuči) za sugrađane treće životne dobi. Pao mi je taj prijedlog na um dok sam ležao nauznak u krevetu i promatrao na stropu senzor za automatsku dojavu vatre. I ja i moji sustanari po ostalim sobama superluksuznog staračkog doma, u kojem sam tog trenutka boravio, bili smo sigurni od neopreznih pušača i ostalih mogućih uzročnika požara.

Bilo je to u rovinjskom hotelu Park. Za više od tri zvjezdice nedostaje mu podzemna garaža i još poneka sitnica. U cijeni boravka bez nadoplate na raspolaganju su jedan natkriveni i dva vanjska bazena, sauna, sportski rekviziti, voditelj rekreacije, večernje glazbene priredbe... Gosti pretežno između šezdesete i osamdesete godine života. Nešto njih ispod šezdeset, a u odnosu na njih više onih od preko osamdeset. Gospode, bilo je zadivljujuće kako su predvođeni trenerom žustro hodali s onim štapovima proizašlim iz skijaškog trčanja. Ili vozili bicikle na turama po Rovinju i okolici. Primijetio sam još jedan rekvizit u njihovim rukama. Dok su ležali kraj bazena ili dokoličarili uz piće u foteljama, gotovo svaki drugi/druga imali su knjigu rukama. Sve penzići koji koriste predsezonski popust, jer iskreno priznaju da si u sezoni ne bi mogli to priuštiti. Najviše njih govorilo je njemački, nizozemski, zatim engleski, francuski i talijanski. Po neki slovenski. Sudeći po govoru, naših penzionera nije bilo. Oni si to očito ni u predsezoni ne mogu priuštiti.

Prosjek poštovanja vrijednih godina starosti hotelskih gostiju bio bi daleko viši da ga nisu kvarili pretežno mladi novinari tiskovnih, radijskih i televizijskih medija koji su bili smješteni upravo u hotelu Park. Naravno, bili su to sateliti koji uobičajeno prate zvijezde hrvatske nogometne reprezentacije. Kako pak priliči nogometnim božanstvima, ona su bila smještena u hotelu Eden (raj zemaljski, mjesto vječnog blaženstva).

Ali, da bi reč rekel protiv smještaja u hotelu Park. Svaki je obrok pravi banket, uključivo doručak. Na tri odvojena kraka čitavi nizovi raznovrsnih maštovito spravljenih jela. Užasna napast za one gospođe i onu gospodu u godinama koji ne smiju više jesti baš sve što bi htjeli. Za utjehu im je također bogati izbor dijetalnih jela. No, čvrstina karaktera ipak im je bila na ispitu pri svakom obroku. Uza sve to, izuzetno osoblje hotela. Da ne povjeruješ: svi nasmiješeni, susretljivi, na usluzi. Zemlja smiješka. Direktorica hotela Nada Petrović iza šarmantne ženstvene fasade krije energiju potrebnu za organizaciju poslovanja i vođenje posade koja je tih dana servisirala oko četiristo gostiju. Hotel je u sastavu Maistre. Kao i onaj preko na otoku Sv. Katarine ili onaj na otoku Sv. Andrija. Naravno, i hotel Eden, koji je svaku večer bio u TV-vijestima zahvaljujući nogometnoj reprezentaciji. Hotelsko naselje Vilas Rubin Maistra namjerava srušiti i graditi dva hotela s pet zvjezdica. Predsjednik nadzornog odbora Maistre je Ante Vlahović. Da, on je i prvi čovjek poslovnog diva Tvornica Duhana Rovinj. Ne napuštajući duhanski zaplovio je u turistički biznis.

Kakva karijera od Komina do Rovinja! Upoznao sam ga pred mnogo godina još kao mladića, dok sam bio gost njegovih rođaka u Kominu na Neretvi. Zvali su ga Mali Ante. Jednog dana otišli smo na jedan krak ušća Neretve, gdje sam pretpostavljao da bi moglo biti prirodno stanište kamenica i dagnji, iako su me domaći uvjeravali kako ih tamo neću naći. Nabrali smo ih neobično velike u ogromnim količinama, tako da smo počastili cijelo selo. Dok smo ih brali, nisam mu rekao da sam vidio kako blizu nas plivaju zmije. Panično ih se plašio. Od onda, od Komina, pa danas do Rovinja Mali je Ante jako narastao.

I, kako svemu dođe kraj, morao sam napustiti rovinjsku zemlju smiješka. U Samobor sam stigao baš na smrtni dan Stanka Vraza i zapalio mu lampaš u podnožju spomenika, kojeg zastire grm, dok su uklesana slova jedva vidljiva, tako da namjernik ne može znati o kome se radi. Dan kasnije bio sam u Donjoj Stubici na otvorenju parka u počast Juri Šabanu Stubičancu, autoru prekrasnih kajkavskih stihova uglazbljenih od mnogih kompozitora i danas često izvođenih. Kad su se svojedobno mnogi trudili ugasiti Samoborski fašnik, on je osigurao sponzorstvo tadašnje čuvene revije Studio i sam nastupao kao Sraka. Neka to bar ovdje ostane zapisano.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (1)