Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Ivan Kreutz
NA RUBU EUROPE

Nakon ljudskih govana kao galerijskih eksponata ničemu se više ne bi trebalo čuditi

Popljuvani Samobor

Kad sam se počekom godine vratio u Samobor, bio sam šokiran. Zapravo, bio sam zgađen idući Trgom kralja Tomislava. Ploče kojima je popločan bile su pune bijelih mrlja. Isto tako i ulice koje vode prema glavnom samoborskom trgu. Iako nije bilo dvojbe, nisam mogao vjerovati. Ipak, bila je istina: bile su to razmazane žvakaće gume. Na stotine i stotine njih. Gumiranih ispljuvaka. Centar Samobora bio je doslovno popljuvan.

Kasnije sam imao priliku uvjeriti se kako je i zagrebački Jelačić plac u istom stilu dekoriran. Kome pripada idejno prvenstvo i umjetničko autorstvo, Zagrebu ili Samoboru? Koje je nedjelo bilo originalno, a koje običan plagijat, ostalo mi je nerazjašnjeno. Izvjesno se može zaključiti da je to bio kolektivni čin maloljetnih preživača.

A možda sam ovaj stvaralački čin mladih brzopleto nazvao nedjelom. Pogotovo kad se ima na umu što li sve danas nosi aureolu suvremene umjetnosti. Možda je i to bio čin nekog kolektivnog performansa meni skrivenog značenja, a koji se zbio u vrijeme mojeg izbivanja, pa sam ostao neobaviješten i zakinut za prosvjetljenje o suvremenim umjetničkim stremljenjima i dostignućima. Naime, nakon što sam vidio ljudska govna kao galerijske eksponate i slušao ozbiljna razglabanja likovnih kritičara o tim umjetninama, ničemu se više ne bih smio čuditi. Ništa nas ne smije iznenaditi. Pogotovo ako ne želimo biti razotkriveni kao totalne neznalice u području suvremenih likovnih događanja, dostignuća i stremljenja. I, još gore, da se kritiziranjem čina adolescenata ne razotkrijemo kao čisti staromodnjaci, prave konzerve (u prijevodu: konzervativci).

Recimo, ako vidimo bacanje klupa, cvjetnih žardinjera i koševa za smeće u Gradnu, možda smo tog trenutka svjedoci nekog "hepeninga". Vidimo li kako marni mladac sprejem pršti po fasadi, očito smo tog trenutka privilegirani prisustvovati plemenitom stvaralačkom žaru budućeg slavnog umjetnika. Zateknemo li se kojim slučajem na samoborskoj Kalvariji, dok još neznani kipar kleše po likovima križnog puta, najbolje je da ostanemo nijemog udivljenja. U svakom slučaju, najrazumnije je ponašati se kao ona tri majmuna: niti vidim, niti čujem, niti kažem. Dokaz je tome krvavi hepening u zagrebačkom parku Ribnjak. Okolni stanovnici uzalud su pozivali policiju da intervenira zbog bučnog noćnog tulumarenja nestašnih mladaca. Dramski zaplet odvijao se u čitavom nizu noćnih činova sa sukobima i tučnjavama. Tek u posljednjem činu, kad jedan mladić od noža pogiba, a drugi je teško ranjen, na scenu izlazi policija.

A baš je u Zagrebu nedavno održan kongres medicinskih eksperata za mozak, na kojem je jedna od glavnih tema bila agresija. Tema vrlo aktualna ovog trenutka našeg društva. Agresija koja se očituje na svakom koraku: pljačkaški prepadi, nasilništva u obitelji, mobing na poslu, divljanja u prometu, okrutnosti školske djece, autoagresivnosti u rasponu od anoreksije, bulimije, samoozljeđivanja do samoubojstva.

Kako se što nasilno radi sve se može saznati iz naših medija, u rasponu od televizijskih do tiskanih. Recepti poput onih za kuhanje. Ponuda za nadraživanje živaca je doista raznovrsna i bogata. Državna dalekovidnica u tobožnjoj funkciji javne televizije upravo se natječe s komercijalnim televizijama u prikazivanju filmova sa scenama svakog mogućeg nasilja i ubojstava. U filmovima pravda više ne pobjeđuje, kao u neka dobra stara vremena, kad je kraj sugerirao da se zločin ne isplati, a poštenje se nagrađuje. U stvarnom životu pravda još manje pobjeđuje, a poštenje se nikako ne isplati. Barem tako sugeriraju događaji na našoj političkoj sceni.

I zbog svega toga mislim da u tom masovnom pljuvanju i razmazivanju žvaka po glavnim trgovima Zagreba i Samobora ipak ima ne samo smisla, već i neke nimalo skrivene poruke političarima i politici koja mladima određuje današnji život i sutrašnju budućnost.

Kajem se i što sam mislio da su ona dva drvena stupa postavljena ispred Samoborske banke, da bi se na njih lijepile žvakaće gume, totalna idiotarija. Jer, tko normalan može dozvoliti da se pljuvačkom prepojena guma izlaže na glavnom samoborskom trgu? Sada shvaćam da se radi o umjetničkoj instalaciji iz koje se iščitava smisao: drveni stupovi su političari. Počinjem žvakati kaugume.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (1)