Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Matej Tomazin, srebrni s EP mlađih seniora u Novom Sadu

Ljubav prema karateu nije upitna

U 2010. Matej je ponovio prijašnji uspjeh i ponovno donio medalju s europskog natjecanja, ovaj puta srebrnog sjaja. Iza njega je, također, niz godina treninga i natjecanja.

Kako se ne bi isključivo bavili sportskim uspjesima, za početak osnovni podaci.

Student sam druge godine psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, član sam Karate kluba Samobor i treniram ovaj sport već 13-14 godina.

Osvajao si bronce i srebra na ovim prvenstvima. Znači, sljedeće je zlato?

Nadam se. Uvijek je cilj zlato. Sada sam bio jako blizu. Iskliznulo mi je iz ruke, ali smatram da srebro i bronca nisu neuspjeh na ovakvim natjecanjima, na koja dolaze najbolji predstavnici država iz cijele Europe.

Kako je bilo na prvenstvu, tko je bio najteži protivnik?

Najteži protivnik na papiru, a i na parteru, bio mi je Srbin Mitić u prvom kolu. Već se jako dobro poznajemo, jer se susrećemo na velikim natjecanjima od 2006. godine. Imao sam poseban "pik" na njega, jer me dobio na prošlom prvenstvu pa sam ostao bez medalje. S tom motivacijom i boljom spremom dobio sam taj meč 3:0. Slijedile su tri pobjede i onda Francuz u finalu. Obojica smo imali istu taktiku – krenuti agresivno i što prije napraviti poen. On je bio malo prljaviji, išao me odmah nokautirati da mi poremeti koncentraciju. Udarci u karateu u glavu nisu dopušteni i trebao je dobiti duplu kaznu, ali suci su mu dodijelili samo opomenu. Poveo je s 1:0 i tako je za mene krenulo loše. Ja sam ga kasnije stizao, ali to više nije bila borba kakvu sam htio.

Često čitamo kako suci znaju iskrojiti borbu. Kako ti reagiraš na njihove odluke?

Uopće se ne zamaram oko sudaca, hoće li me pokrasti ili neće. Dosta sam hladan po tom pitanju, jer znam da niti jedna žalba na europskoj i svjetskoj karate razini nije usvojena pa na to onda nema smisla trošiti energiju.

Znači, smiren si tip. Koliko te to usmjerilo prema psihologiji?

Jako me to usmjerilo, a i po završetku studija namjeravam se baviti sportskom psihologijom, pomagati mladim i uspješnim sportašima da svoje krize i probleme što lakše prebrode.

Osim psihologijom, želiš li se baviti i trenizima, radom s mladima?

Razmišljao sam i o tome, ali mislim da još moram skupiti dosta iskustva, natjecanja i još sazrijeti da bih se mogao nositi s kvalitetom koju imaju moji treneri. Moram biti bolji od njih, ako želim biti trener u svom klubu – KK Samobor. Mislim da za to zbilja još nije vrijeme.

Puno si već godina u klubu. Kako funkcionirate unutar kluba, kakvi su odnosi?

To je kao da imaš puno braće i sestara koji te znaju naljutiti, ali i usrećiti. Mi funkcioniramo kao obitelj, brinemo se kada je netko povrijeđen i nema ga neko vrijeme, kao i o onima koji prestanu s aktivnim treninzima. I dalje se družimo, idemo zajedno u teretanu, na pripreme, na ljetovanja. Ove godine imat ćemo ljetne pripreme u Selcu gdje će doći svi mladi iz kluba. Karate je i zbog toga odličan.

Tebi je karate puno pružio, puno si proputovao, vidio mnogo gradova i dvorana...

Vidio sam puno dvorana, što hrvatskih, što onih inozemnih. Kao malom želja mi je bila krenuti izvan Samobora, vidjeti hrvatske gradove. Kasnije su uzbudljivija postala inozemna putovanja. No, i to je s vremenom polako gubilo draž pa mi je sada važnije da smo što bliže, da što prije dođem natrag obitelji i da se mogu posvetiti fakultetu.

Koliko još godina misliš da se možeš aktivno natjecati?

Imam problema s leđima, budući da sam dosta visok i imam već puno treninga iza sebe. U posljednjih godinu dana nije bilo ozljede, ali znam da se to možda samo pritajilo. Vidjet ćemo koliko ću se moći boriti sam sa sobom. Moja volja i ljubav prema karateu nije nikad bila upitna, ali znam da će puno ovisiti o ovoj bolesti. No, preporučio bih svima da se bave nekim sportom - što kvalitetnijim ili koji im pruža najveće zadovoljstvo. Ako misle da je to karate, neka dođu.

Mato Šipuš

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)