15.10.2004.

Božidar Vitko, hrvatski branitelj u mirovini, pronašao je novi smisao života

U ratu zujali meci, a sada pčele

Božidar Vitko, hrvatski branitelj u mirovini, pronašao je novi smisao života

Božidar Vitko rođen je 1959. godine u Samoborskom Otoku. Osnovno i srednje obrazovanje završava u Samoboru, neko vrijeme radi u Kristalu, a onda u različitim firmama, gdje dosta vremena provodi na terenu. S promjenama koje se počinju događati 1989. i 1990. godine javlja se kao dobrovoljac u policijsku jedinicu. Na ratištu je od samog početka 1991. godine, pa sve do kraja, Bljeska i Oluje. Od 1996. liječi se od posttraumatskog stresa, a nakon višekratnih i dužih bolovanja vraća se na radno mjesto u policiji do umirovljenja.

- Na koji način se kod vas očituje PTSP? S kojim se problemima suočavate?

- Moj najveći problem je nemir, nervoza. Uvijek nešto tražiš, a ne možeš to dobiti. Tu se ne radi o materijalnim stvarima i dobicima, nego duhovnim. Od tog nemira javlja se nesanica, nervoza, prestanak komunikacije i druženja s vanjskim svijetom. Čovjek plane i mora se maknuti. Iako se tako ne čini, nama su ti problemi vrlo veliki.

Unatoč problemima, kako ste se odlučili za pčelarstvo i proizvodnju meda?

Bilo je to posve slučajno. Počelo je upravo te 1996., kad još nisam ni znao što mi je zapravo, dok nisu došle dijagnoze od liječnika. Nekako u to vrijeme nabavio sam prve dvije košnice s pčelama. Zapravo, poticaj za nabavu prvih košnica bila je informacija prema kojoj pčele osjećaju nervozu čovjeka, ne vole je i to na neki način pokazuju, osjećaju vibracije. Dosta sam čitao o tome, pa sam više instinktivno to išao provjeriti, a mislio sam da mi to možda može i pomoći. Nakon nabave tih prvih košnica opet sam završio u bolnici, a po povratku iz bolnice bio sam izgubljen, nisam znao što činiti. Kako nisam znao s ljudima, puno vremena sam provodio u prirodi, vratio sam se svojim košnicama, uglavnom, micao sam se od ljudi. Sve više i više družio sam se s pčelama. Nabavljao sam sve više košnica i sam sebi sugerirao da su one moj mir. I stvarno, lakše mi je s pčelama nego s ljudima. To je moj drugi život.

U početku je bilo i strašnih uboda, pa sam nekoliko puta završio i u Hitnoj pomoći, ali nisam odustajao. Nešto me je guralo k pčelama. I dalje osjećam neku vrstu nemira, ali ga je lakše podnijeti u prirodi s pčelama, kada me nitko ne smeta, a i ja nisam naporan drugima.

Pomaže li vaš primjer drugim vašim kolegama koji imaju slične ili iste tegobe?

Nije važno bavite li se pčelama, kozama ili bilo čime drugim, treba samo probati baviti se nečime i početi nešto stvarati za sebe, posvetiti se sebi u teškim trenucima. Ja vjerujem da to može pomoći i mislim da to nije lažna pomoć.

Koliko je Zadruga branitelja pridonijela u svemu tome?

Ta naša novoosnovana Poljoprivredno stočarsko voćarska zadruga, odnosno Zadruga branitelja, kako je njezin drugi naziv, puno nam pomaže u marketinškom smislu, šalje nas na sajmove plaćajući potrebne kotizacije i slično. Čak nam traži i tržište, no ja zasada još nisam zadovoljio sve zakonske regulative, pa to ne mogu sada prihvatiti. Tu sam djelomice i sam kriv, jer se još uvijek bojim da neću moći zadovoljiti zahtjeve tržišta ili da neću izdržati fizički ili financijski. No, Zadruga ispunjava svoju ulogu, pa mi je ponuđena i financijska potpora u vidu kredita, ali vidjet ćemo što će biti.

Kakve su perspektive?

Da bih se mogao legalno pojaviti na tržištu, trebao bih napraviti jednu mini-punionicu meda, tipa obiteljskog gospodarstva, proći inspekcije i tako dalje. Iako moji proizvodi već sada imaju sve certifikate ovlaštenih institucija, zdravstveno su ispravni, zakoni i propisi su još puno zamrešeniji. To je ono što mene osobno ljuti, jer dok smo mi bili na ratištima, zakoni su se prilagođavali onima koji su bili tu, pa nas sada na neki način ucjenjuju otkupom našeg meda za male novce, a oni bi dalje trgovali. Vidjelo se ovih dana kakav je med u dućanima.

Postoji li mogućnost udruživanja pčelara na ovom području, da se napravi zajednička punionica?

Ne znam. Postoji Pčelarska udruga Samobor koja djeluje već godinu dana. Nismo o tome još konkretno razgovarali. Vjerojatno ćemo se morati bolje organizirati i udružiti snage, organizirati možda i zajedničku punionicu, kako bi saznali i vidjeli do kuda smo došli, što možemo ponuditi tržištu i što nam je dalje činiti.

Što pčelari rade pred zimu?

U jesen se radi ozimljavanje pčela i priprema za novu sezonu. Zimu koristimo za čišćenje praznih košnica i nastojimo se materijalno pripremiti za obnovu ili možda širenje posla. Usto, pakira se proizvedeni med i nastoji prodati. Zima je uglavnom doba odmora za pčelare.

Imate li još kakvu zanimaciju ili hobi

Ja i zimi u svojoj maloj priručnoj radionici radim košnice za svoje potrebe i tako se, najviše psihički, pripremam za iduću sezonu.

Robert Škiljan

 

Božidar Vitko, hrvatski branitelj u mirovini, pronašao je novi smisao života

Krunoslav Markovinović, načelnik Općine Sveta Nedelja i saborski zastupnik

Vi Samoborci možete biti ponosni na svoj grad

Arhiva 2004

2018

2017

2016

2015

2014

2013

2012

2011

2010

2009

2008

2007

2006

2005

2003

2002