26.11.2004.

ZAŠTO VOLIM SAMOBOR - Boris Mikšić, kandidat za predsjednika Republike Hrvatske

U Americi sam pronašao svoj samoborski Ferrari

<b>ZAŠTO VOLIM SAMOBOR</b> - Boris Mikšić, kandidat za predsjednika Republike Hrvatske

Boris Mikšić rođen je u Zagrebu, na Trešnjevci, 1948. godine. Školovao se u Zagrebu, gdje je diplomirao strojarstvo. Jedan je od članova i organizatora Hrvatskog proljeća na svom fakultetu. U Ameriku odlazi 1974. godine. Iz prvog braka ima dvoje odrasle djece, kćerku i sina. Svoje ambicije u politici pokazao je već 1971. godine, a i nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj. Na prošlim je parlamentarnim izborima bio zapažen sa svojom nezavisnom listom, a u Karlovcu je zamalo prešao izborni prag. U predsjedničke izbore ulazi relaksirano, iako s izraženim ambicijama. Odiše optimizmom, kao što i priliči čovjeku koji je iskustva prikupljao u Americi, zemlji koja sposobnima nudi šanse i priliku za uspjeh. A on je već jednom uspio.

Ušli ste u politiku 1971. godine za vrijeme Hrvatskog proljeća. Čega se sjećate iz tog vremena?

Moj otac je bio domobranski pilot, a majka profesorica stranih jezika. Bio sam jedinac u obitelji u kojoj se živjelo vrlo skromno. Nikad nismo bili članovi Partije, pa nismo imali niti nikakvih beneficija u tom pogledu, bili smo prava katolička obitelj. U vrijeme Hrvatskog proljeća bio sam vrlo aktivan, a kada se to sve srušilo, srušili su se i moji ideali. Tada sam i donio odluku da odem van. Iz tog razdoblja surađivao sam s Budišom, Čičkom i ostalima, poznajem sve te dečke. Onda se sve to koordiniralo po fakultetima. Kada je došlo do sloma Hrvatskog proljeća, obuzela me nekakva depresija, jedva sam čekao da diplomiram, da se spakiram i odem. Većinom su tada odlazilo u Njemačku, Švedsku, a ja sam kao strojar mogao dobiti posao gdje sam htio. Odlučio sam da kad već idem, idem čim dalje. Amerika me najviše zanimala.

Što ste prvo napravili kad ste stigli u Ameriku?

To je klasična priča. Već onda sam bio oženjen i supruga i ja smo jedva skucali novac za avionske karte do Amerike. Ona je tada već bila trudna, ali smo to skrivali, jer smo se bojali da nas roditelji ne bi pustili. Kad smo sletjeli, imali smo dovoljno novaca da prespavamo negdje tu prvu noć. Počeli smo kao u filmu - rad u Mc Donaldsu, pranje podova, malo pomalo smo učili i jezik, jer ja sam znao osnove, a supruga nije znala engleski i učili smo kako to sve kod njih funkcionira. Snalazili smo se. Nakon tog razdoblja ja sam dobio posao u struci, što mi je bilo jako važno. Tada smo se preselili iz New Yorka u Minnesotu, na izvor rijeke Mississippi, na samom vrhu, prema kanadskoj granici, gdje i danas živim. Tu smo bili dobro primljeni, ljudi su srdačni i bez predrasuda, pa smo tu i ostali.

Koji je bio vaš prvi vlastiti posao?

Radio sam za jedno poduzeće kao inženjer i vrlo sam brzo napredovao - u roku od tri godine došao sam do mjesta potpredsjednika kompanije. Bio sam dosta ambiciozan, ali nisu mi se baš dopadali ti ljudi u firmi. Bili su to nekakvi tipovi koji su se na brzinu željeli obogatiti, a ja se nisam uklapao u taj stil. Nisam više želio za njih raditi i želja mi je bila pokrenuti vlastiti biznis, onako, na američki način. Odlučio sam se za proizvodnju, jer su me zanimali kemijski materijali koji se upotrebljavaju u industriji i koji su ekološki. Već tada sam, prije tridesetak godina, shvatio da će to jednog dana biti dobar posao. Proizvodili smo ekološki prihvatljive proizvode, firma je malo po malo rasla i sada smo respektabilna tvrtka u toj branši. O tome govori i moja knjiga, koja je zapravo najviše namijenjena poduzetnicima.

Kakav je općenito život u Americi? Je li baš onakav kao u filmovima, da se cijeli tjedan radi, a vikendima se sa susjedima "roštilja" i slično?

Zapravo se živi tako kako ste i sami rekli. Živi se u predgrađima, ne živi se u centrima gradova, tu su obiteljske kuće s travnjacima okolo gdje se igraju djeca. Većina tih ljudi bavi se nekim sportom, odlazi na utakmice, "roštilja" s prijateljima. Ja osobno volim tenis, koji sam igrao od malih nogu već u Hrvatskoj, a volim i skijanje i sportski ribolov. Navijač sam naših hrvatskih tenisača, a pratim i američki nogomet.

Nedostaje li vam onaj život s Trešnjevke i prisnost koja se u Hrvatskoj manifestira na drugi način?

Naravno. Toga u Americi nema. Nema te bliskosti i jednostavnosti. Ono što mi je najviše ostalo u sjećanju iz tog razdoblja s Trešnjevke je to što smo se mi uvijek veselili, smijali, znali smo se zabavljati, šaliti, a nismo imali gotovo ništa. U Americi je sve podređeno jurnjavi, poslu, žurbi, nikad se nema vremena za ništa drugo. To je ogroman kontrast. Ljudi su u Americi, pogotovo na sjeveru, gdje živim, uvijek malo rezerviraniji i hladniji od nas Hrvata.

U Samoboru smo. Koja prva sjećanja vas vežu za Samobor?

Vrlo često smo dolazili u Samobor, gotovo svaki vikend. Trešnjevka je u moje doba bila puna prašine, nije bilo zelenila, puno se gradilo, pa smo mama, tata i ja sjeli u Samoborček i odlazili u Samobor, najčešće na Palačnik. Brali smo kestene, gljive, šetali. Ja sam jako volio tu dolaziti. Zagrepčani su obično išli na Sljeme pješice, a nama je bila jako lijepa ta vožnja Samoborčekom. Odlazili smo u Lavicu, šetali trgom, bio je to jedan drugi svijet.

Imate i svoju posebnu priču, vezanu baš uz Samobor.

Da, mnogi znaju za tu priču. Jednom prigodom, bilo je to 1968. godine, moja djevojka i ja vraćali smo se s Palačnika i polako šetali prema Samoborčeku. U jednom času čujemo buku iza nas, okrenuli smo se i ugledali prekrasan crveni Ferrari, kabriolet s dva mala sjedala otraga, koji je dolazio prema nama. Isti čas odlučili smo dići prst i stopirati. Ljudi su zaista stali. Bio je to mladi bračni par Amerikanaca, vrlo simpatični, koji su svoje bračno putovanje odlučili provesti u Europi vozeći se Ferrarijem, kojeg su prije toga uzeli u Modeni, u Italiji. Tada je to izgledalo zaista kao na filmu. Na putu do Zagreba smo se i sprijateljili na neki način. Mi smo im pokazali Zagreb i okolicu, družili se, pogostili ih, tako da su nam se kasnije uvijek javljali razglednicama sa svojih putovanja i iz Amerike. Ta razmjena pisama i razglednica trajala je godinama i kada sam ja odlučio ići u Ameriku, tada je za odlazak trebalo i garantno pismo. Oni su mi drage volje poslali to garantno pismo i zapravo bez te pomoći ne znam kako bi otišli. Kasnije smo se sretali u Americi, no, u neko doba smo im zagubili trag. Oni su bili iz poznate i bogate američke obitelji Singer iz New Yorka, koja je imala urede u World Trade Centeru. Taj čovjek mi je pomogao i pronaći posao u Minnesoti, kamo sam otišao. Obitelj Singer bila je tada u Americi najveći uvoznik i izvoznik, kao naša nekadašnja Astra. Kada sam ja pokrenuo svoj posao, oni su za mene organizirali izvoz u to vrijeme. Početkom osamdesetih godina, obzirom da su oni i u Americi imali veliko tržište, njima sam izvoz nije bio interesantan. Nešto kasnije, za vrijeme recesije, kompanije nisu trebale posrednike za izvoz, jer su izvozile same, pa je u međuvremenu njihova tvrtka propala. Otac im je umro i bila su to teška vremena za njih. Prije dvije godine me za vrijeme US Opena nazvao g. Singer i predložio da se nađemo. Kako se nismo dugo čuli, a ja sam bio u New Yorku, naravno da sam pristao. Našli smo se u hotelu i sada je, obzirom da se stvarno našao u vrlo teškoj financijskoj situaciji, a prijetio mu je i gubitak kuće, tražio od mene pomoć. Rekao sam mu kako je izgleda došlo vrijeme da mu vratim uslugu. Zaposlio sam ga u svojoj firmi i izvukao ga iz njegovih problema. Radio je kod mene gotovo godinu dana, a onda je i on sam krenuo opet ispočetka, otvarajući vlastitu firmu. On još uvijek ima tu svoju kuću, a ja sam mu vratio uslugu.

Jeste li, nakon svega, i vi kupili Ferrari?

Jesam. Kupio sam i ja crveni Ferrari, jer to je jedan vrlo interesantan auto. Nakon puno godina znojavog rada, prvi auto koji sam htio kupiti, a to mi je bila želja kao klincu dok smo ispred Esplanade gledali aute, bio je Rolls Royce Silver Cloud 1. Kao inženjer strojarstva, i kada sam si to mogao priuštiti, htio sam sakupljati takve stare tipove automobila. To je trebao biti moj prvi takav auto. Stvarno sam sjeo u avion, obišao prodavače po Kaliforniji i kupio taj auto. Međutim, taj isti prodavač rekao mi je kako te aute treba voziti, oni ne smiju biti pohranjeni u garaži, a uz kolekciju Rolls Royceva koju sada prodaje, jer ide u penziju i već je star, ima još i jedan crveni Ferrari. Taj čovjek je bio prvi podpredsjednik MGM-a, poznatog filmskog studija u Hollywoodu, i rješavao se svoje "ergele" automobila, jer je odlazio živjeti nekud u planine, pa za automobile više nije bilo mjesta. Ponudio mi je oba auta po povoljnoj cijeni i objasnio da se taj crveni Ferrari vozio u jednom poznatom filmu. Tako sam kupio Ferrari.

Kada ste osjetili potrebu da se vratite u politiku?

Zapravo je to nekako došlo s mojim dolaskom u Ameriku. Više se nisam mogao vratiti u Hrvatsku, jer sam jedno određeno vrijeme bio bez pasoša, pa sam vrlo brzo počeo raditi na tome da se naši iseljenici u tom dijelu Amerike počnu bolje organizirati. Htjeli smo na neki način povezati te ljude, koji su se našli tu u stranom svijetu, izgubili su kontakte, još uvijek nisu dobro znali jezik; trebalo ih je ujediniti i organizirati. Kulminacija je bila za vrijeme Domovinskog rata, kada smo mi ovdje zaista puno napravili za Hrvatsku. I predsjednik Tuđman je došao baš u Minnesotu prilikom svog prvog službenog predsjedničkog boravka u Americi. Dakle, već u to vrijeme sam bio vrlo aktivan i ta moja aktivnost proširila se na čitavu Ameriku, pa me Tuđman 1995. proglasio prvim počasnim generalnim konzulom Republike Hrvatske. To je bio moj službeni ulazak u politiku. Tada sam odlučio izaći iz HDZ-a, jer sam, kao konzul, htio zastupati sve naše ljude, bez obzira na stranačku pripadnost. Od tada se neprestano bavim time. Prošle godine sam bio kandidat na parlamentarnim izborima, a bio sam i u Samoboru u sklopu svoje izborne jedinice. Nisam prošao izborni prag, ali sam najbolje kotirao kao nezavisna lista u svojim izbornim jedinicama. U Karlovcu sam dobio 4% glasova, dakle, malo mi je falilo. Smatrao sam to uspjehom, jer za mene tada nitko nije znao, nisam bio baš poznat. Odluku za kandidaturu za predsjednika donio sam prošlo proljeće, jer mislim da su Hrvatskoj potrebni političari 21. stoljeća, ljudi koji su se potvrdili i dokazali, koji su materijalno osigurani i koji ne očekuju da će se od politike obogatiti. Meni novac nije potreban. Imam pet velikih tvornica u Americi i jednostavno želim svojim iskustvom, znanjem i energijom, ako uspijem, pomoći da se hrvatsko gospodarstvo digne na jedan svjetski nivo.

Već neko vrijeme ste u Hrvatskoj. Gdje živite?

U Zagrebu imam stan na Pantovčaku - privikavam se na predsjedničku klimu. Naravno, šalim se.

U čemu je razlika između američkih i hrvatskih predsjedničkih izbora?

Znamo da se u Americi od početka bira između dva kandidata, demokrata ili republikanca, a u Hrvatskoj je to ipak drugačije, iako se i u Hrvatskoj do kraja kampanje iskristaliziraju zapravo dvije osobe. Mislim da su ovog časa šanse za jednog nezavisnog kandidata u Hrvatskoj jako dobre, jer na ovim izborima se ne glasa za stranku, već za osobu, pojedinca. Mislim da su ljudi pomalo zasićeni kandidatima koji se pojavljuju već gotovo petnaest godina, koji su se istrošili i nemaju novih ideja. Ljudi žele nešto novo, drugačije. Ja na tu kartu ozbiljno računam. Mediji, naravno, prate samo Mesića i Jadranku Kosor. Mislim da ne bi bilo dobro za Hrvatsku da jedna stranka kontrolira i predsjednički položaj i vladu, što bi se i dogodilo ako bi gospođa Kosor bila izabrana. To je problem i u Americi. Isto tako me čude izjave predsjednika Mesića, koji sebe naziva fikusom ili kaktusom - zašto se onda kandidira za drugi mandat?

Aktualni predsjednik Mesić je također krenuo s malim šansama prije svog prvog mandata. Je li to dobar znak za vas?

Pa, je. Makar, ne treba puno vjerovati medijima. Mislim da imam puno veći rejting od onoga što se publicira u medijima. Naručili smo analizu kod jedne od ozbiljnih i nezavisnih kuća, upravo zato što mislimo da imamo veće šanse nego što nam kažu.

Koliko su ovi predsjednički izbori važni za Hrvatsku?

Jako su važni, jer se Hrvatska nalazi na prekretnici. Tu je ulazak u Europsku uniju, o čemu svi kandidati govore. Treba vidjeti je li to baš najbolja stvar za Hrvatsku. Naravno da je najvažnija stvar ući u drugi krug izbora, a onda ćemo vidjeti.

Tko čini vaš stožer i s kojim sredstvima raspolažete?

Svoju predsjedničku kampanju financiram sam, kao i onu prošlu, kada sam se kandidirao na parlamentarnim izborima. Radim to namjerno, jer ne želim zastupati ničije interese ili nekakve lobije. Važna je ta transparentnost i mislim da će to građani i prepoznati. Mislim da će i glasači ove godine puno više razmišljati o tome tko će im biti predsjednik, jer je to važno u demokratskom društvu. Svjesni su toga da i njihov glas postaje važan, pa smatram da će i dosta ljudi izaći na izbore. Bit će interesantno u svakom slučaju. Ja sam investiram u sebe. Ne bih se bavio time kad bi mi budžet bio ograničen. Taj novac sam pošteno zaradio i svojim primjerom želim pokazati da u politiku želim ući pošteno, da nemam namjeru bogatiti se od politike, a ukoliko uspijem na izborima, najmanje 50% predsjedničke plaće uplaćivat ću svaki mjesec u humanitarne svrhe, a ukoliko ne odradim svoj posao kako sam obećao, nakon dvije godine ću se dogovorno povući i napraviti mjesto nekom drugom.

Ipak, iza drugih kandidata stoje određene stranke, što podrazumijeva i organizacijsku infrastrukturu. Osjećate li vi tu deficit?

Mislim da će za mene glasati dio birača i iz HDZ-a i iz SDP-a, a i glasači ostalih stranaka, jer nisu ni oni baš presretni ponuđenim kandidatima. Tu se neće toliko glasati po stranačkoj liniji, jer se glasa za pojedinca. Moj glavni program je jako gospodarstvo, čvrsta politika bez podilaženja i prema Europskoj uniji i prema Haagu, povećanje izvoza, a to su sve stvari koje ja znam. Treba raditi na ekološkim programima, od turizma do proizvodnje, ojačati tehnološku bazu svih hrvatskih poduzeća i zaustaviti rasprodaju Hrvatske. Ja znam te stvari iz iskustva, i sam sam kupovao druge kompanije i tvornice i prisutan sam na hrvatskom tržištu već 20 godina. Evo, primjerice, sada radimo jednu eko-tvornicu za proizvodnju biorazgradivih plastika za europsku tržište u Belom Manastiru, u kojoj ćemo zaposliti 50 ljudi. Dakle, znam o čemu govorim i što mogu ponuditi.

Komunicirate li s poduzetnicima iz Samobora?

Da, naravno. Na primjer, gospodin Antun Dubravko Filipec bavi se sličnim poslom kao i mi, pa ćemo pokušati surađivati na onome što nam je zajedničko, a to je proizvodnja sredstava za podmazivanje. Mislim da ćemo dobro surađivati u budućnosti.

On je i kandidat za samoborskog gradonačelnika.

Eto, vidite, imamo još zajedničkih točaka i sličnosti. To pokazuje da mi s tehničkim obrazovanjem imamo smisla za politiku.

Robert Škiljan

 

ZAŠTO VOLIM SAMOBOR - Boris Mikšić, kandidat za predsjednika Republike Hrvatske

MARIJAN PAŽULJ, povrtlar, član samoborske Zadruge branitelja

Arhiva 2004

2019

2018

2017

2016

2015

2014

2013

2012

2011

2010

2009

2008

2007

2006

2005

2003

2002