24.05.2004.

Ing. Ivan Medvedović, koautor projekta "Primjena energije vjetra i sunca za potrebe navodnjavanja poljodjeljskih površina"

Navodnjavanje suncem i vjetrom

Ing. Ivan Medvedović, koautor projekta

Ing. Ivan Medvedović jedan je od osnivača i član Društva inženjera i tehničara Grada Samobora, koje se je do sad javnosti predstavilo nizom aktivnosti i konkretnim projektima. Posljednji takav imali smo prilike vidjeti na nedavno održanim Danima poljoprivrede pod nazivom Hrana i zdravlje, održanim u Poduzetničkom centru Samobor u Bregani.

O tom projektu, ali i o problemima u primjeni inovativnih metoda u našem društvu porazgovarali smo nakon spomenute manifestacije. U društvu ing. Medvedovića bio je i mr. Krunoslav Znika, također član Društva inženjera i tehničara, te koautor projekta navodnjavanja.

Kada je osnovano Društvo inženjera i tehničara Grada Samobora i koje su njegove osnovne aktivnosti?

Društvo inženjera i tehničara osnovano je 1996. godine na inicijativu pokojnog gospodina Turka. Nas nekoliko odmah se uključilo u taj Inicijativni odbor i osnovali smo društvo. Danas je u Društvo inženjera i tehničara učlanjeno više od 170 osoba. Ipak, smatram da su pravi članovi oni koji redovito plaćaju godišnju članarinu, a takvih je 65 - 75. U početku rada krenuli smo s javnim predavanjima na kojima su obrađivane teme koje su ljude zanimale. Redovito sudjelujemo u raspravama o urbanističkim planovima Grada Samobora, o prometu, obilaznici i svemu što se tiče građevine, arhitekture, iako naše članstvo obuhvaća sve struke. Na raspravama dajemo prijedloge i nastojimo da se oni uvaže. Pratimo i sve natječaje koji se raspisuju za doniranje raznih aktivnosti. Na taj način je obnovljen i kameni stup u Gabrovici. Prošle godine izdali smo i Vodič arhitekture Grada Samobora i okruženja, koji je prvi od te vrste u Hrvatskoj i jedan od rijetkih, jer čak i u Europi ima malo gradova koji imaju takav jedan vodič.

Ovih dana iz Društva stižu neki novi poticaji. O čemu se radi?

Obzirom da obuhvaćamo sve struke, od građevinara, elektroinženjera, arhitekata, strojarskih inženjera, agronoma, geologa, pa do kemičara i drugih, došli smo na ideju, nakon prošlogodišnje suše kada se pričalo kako je Hrvatska izuzetno slabo navodnjena i treba ulagati u navodnjavanje, da kao struka predložimo kompletan program navodnjavanja koji bi bio isključivo domaći, dakle hrvatski proizvod i da u njega uključimo proizvođače takove opreme. Potaklo nas je to što velik dio naših članova posluju samostalno kao privrednici. Oni imaju svoja poduzeća i bave se tim područjem segmentarno, ali ne i sveobuhvatno, kompletno. Tako smo ponudili program s kojim je moguće koristiti sunce i vjetar, kao obnovljive izvore energije za crpljenje vode iz zemlje, dakle radi se o korištenju podzemnih voda.

Je li to prva prezentacija tog projekta?

Ne, mi smo to već objavili, a i ja sam dosta pisao u stručnim časopisima o tome. Prvi je to objavio stručni časopis koji se bavi energetikom, a i časopis "Sam" je puno pisao o tome. O projektu će pisati i "Gospodarski list", koji se bavi temama sela i gospodarstva.

Što je osnova projekta?

Ukratko, ne treba ulaganja nikakve dodatne energije kroz agregate i sličnu opremu, koji na kraju krajeva i zagađuju okolinu. Jer, ako idemo na navodnjavanje, onda nam svakako nije cilj da sam postupak zagađuje okolinu koja se navodnjava. Koriste se prirodni izvori, a Hrvatska leži na jednom izuzetno povoljnom geološkom i geografskom području gdje ima puno sunca, a ima u velikom dijelu i vjetra, koje velik broj europskih zemalja nema, nemaju te pogodnosti i tamo se onda to teže koristi. Međutim, mi smo što se toga tiče u stvarno izuzetno povoljnoj situaciji, pa smo predložili ljudima da pokušaju to riješiti na taj način. Mi imamo domaćih proizvođača malih vjetrenjača, foto-naponskih modula i za velik dio opreme koja je potrebna za takvo navodnjavanje.

Je li projekt ispitan i postavljen na terenu?

Sada razgovaramo sa Zagrebačkom županijom, njihovim Poglavarstvom i odjelom za gospodarstvo i poljoprivredu, koji su pokazali velik interes za ovaj projekt. Oni već nekoliko mjeseci obećavaju da će napraviti ogledan projekt unutar županije. Ali, to ide jako sporo. Ne znam zašto je to tako, ali to ide sporo.

Ljudi su više skloni financirati i kupiti ono što već postoji i što je isprobano, a teško prihvaćaju novitete. Kako se nositi s takvim stavovima?

Da, ali ipak se za naš projekt saznalo kroz objavljivanje u časopisima, pa nas tako pozivaju iz cijele Hrvatske. Sada nas zovu u Škabrnju, a bili smo u Požegi, gdje se okupilo više od 100 ljudi zainteresiranih za ovaj projekt. Dakle, interes je zaista jako velik.

Koliko to košta?

To pitanje uvijek svi postavljaju, što je i normalno. Cijeli program je napravljen tako da si ljudi sami u velikoj mjeri mogu puno toga napraviti. Isto tako, cijena ovisi o površini koju treba navodnjavati. Ako se radi o velikim površinama potrebno je postaviti i više uređaja, a ako govorimo, na primjer, o stakleniku ili plasteniku površine 100 m2, što je već dosta velika površina, a koji već ima vodu, onda to ulaganje nije tako skupo. Cijena se povećava upravo u tom dijelu crpljenja vode, jer vodu svakako treba dovesti do površine koja se navodnjava. Primjerice, vjetrenjača promjera 900 mm, koja je moj proizvod, košta 1.800 kuna. Foto-naponski modul košta nešto manje od vjetrenjače, nekih 1.200 kuna. Vrlo dobar, kvalitetan solarni akumulator, košta oko 700 kuna. Kad sve skupa zbrojite, treba uložiti, ako ne računamo ono što sami možete napraviti, a to su nosači, cijevi i slično, treba uložiti najviše oko 5.000 kuna. Uvijek se postavlja pitanje je li to puno ili nije. Tu se sada postavlja pitanje vode, pumpe. Ima lokacija gdje je voda već na dubini od pet metara i onda je takva pumpa jako jeftina. Ali, ako se radi o dubinama od 100 m i više, onda su ta bušotina i pumpa dosta skupe.

No, bez obzira na sistem navodnjavanja, potrebna je voda.

Tako je. Najveći problem su bušenje i pumpa. Sam izvor energije putem vjetra i sunca je relativno jeftin. Ako uzmete agregat od otprilike 1,5 ili 2 KW, nećete ga naći za manje od 3 tisuće kuna, a tu je i gorivo koje ga pokreće, buka i zagađivanje. Mi smo razradili i sistem rezervoara, ako se ide na navodnjavanje "kap po kap", a naši sistemi i projekti pomažu ljudima koji se poljoprivredom bave i indirektno, dakle ne kao glavnom djelatnošću. Ima puno segmenata u kojima možemo pomoći. Malo tko je upoznat s korištenjem ekspandiranog perlita, koji štedi vodu kod navodnjavanja i izuzetno je koristan, jer kad zalijevate, na primjer, voćku na uobičajeni način voda odlazi u zemlju, a perlit ju zadržava oko korijena. Tu su uštede, no ljudi malo znaju o tome.

Može li se mijenjati naš tradicionalni način uzgoja u poljoprivredi?

Vidite, naše selo tradicionalno upotrebljava stajski gnoj. A zašto raditi sa stajskim gnojivom kada se može uzeti, na primjer, jedno "gnijezdo" kalifornijskih glista koje će to preraditi u šest puta veću količinu i deset puta bolju kvalitetu? Takvo jedno "gnijezdo" ne košta gotovo ništa, možete ga sami vrlo jednostavno napraviti, ali ljudi za to ne znaju. Mi, kao Društvo inženjera i tehničara, nudimo kompletan recept kako da se to radi, gdje se mogu nabaviti ta "gnijezda" i ostalo, nudimo i sve izračune koliko vam toga treba.

Postoji li interes za vaše projekte u Samoboru?

Projekt može zaživjeti ukoliko u Samoboru postoji interes za poljodjeljstvom. No, da se malo udaljimo od ovog problema. Mi smo u Samoboru organizirali jedno predavanje o bio-diesel gorivu koje se radi od uljne repice. No, predavanju se odazvalo vrlo malo ljudi, jer to ih, po svemu sudeći, ne zanima. A pogledajte samo kolike su neobrađene i nepokošene površine oko Samobora! To su ogromne zapuštene površine, a sadnja uljne repice je najjednostavnije što postoji – ne zahtijeva nikakvu njegu. Površina se poore, zasije i nakon tri mjeseca dođete i poberete. To je cijela nauka. Moram reći da smo prije tri tjedna bili u Austriji, u Grazu, gdje se jako puno o tome govori. Oni govore o bio-plinu i o uljnoj repici, dakle o alternativnim izvorima energije. Mi se kao Društvo i za to zalažemo i na tome radimo. Jedan nas je čovjek u Austriji, odmah iza slovenske granice, pitao imamo li koga tko bi u Hrvatskoj sadio uljnu repicu, jer u Austriji jednostavno nema više prostora za to, a on bi otkupio sve što se kod nas posadi. Kako to objasniti i reći našim ljudima?

Kod nas za sve treba beskonačno mnogo vremena, a s druge strane imamo velik broj nezaposlenih i neobrađene i zapuštene poljoprivredne površine.

To je prava istina. Nama je kao Društvu i zadatak da širimo tu kulturu među ljudima, jer to nam je struka. Ne možemo svi sve znati, ali treba slušati struku. Mi puno pišemo i objavljujemo, ali treba ići i među ljude. Prisutni smo na sajmovima, ali na sajmovima se nađe vrlo malo zbilja zainteresiranih za ono što nudite, dakle, važno je ići stvarno prema ljudima. Treba im doći doma i objasniti što i kako mogu raditi, a mogu raditi na bolji način.

Postoje i posebni fondovi, ne samo u Europskoj uniji, upravo za takve i slične projekte.

Postoji dosta novaca za to, no naši ljudi vrlo malo o tome znaju, a iz prakse im je poznato da je do tih novaca teško doći. Mi smo kao Društvo već u nekoliko navrata dobili nepovratna sredstva upravo za rad na takvim poslovima. Uz takvu pomoć smo izdali i knjigu koju sam već spomenuo. Sada se za naš projekt navodnjavanja zainteresirao i Hrvatski farmer i zatražili su od Ministarstva poljoprivrede sredstva za istraživački rad na tom području. Treba znati da nitko od nas nije ponudio neko rješenje, a da prije toga nije puno istraživao. Puno se zna o vjetrovima općenito, ali da biste saznali više o lokalnim vjetrovima koji su jako bitni na svakom potručju, potrebno je puno istraživati i promatrati. Ja već imam jako puno podataka o tome gdje ima vjetra, a gdje ne. Samobor i okolica nemaju puno vjetra, pa moje vjetrenjače nisu ni toliko interesantne na ovom području. No, na primjer, zvao me čovjek tu s jednog brda i rekao da kod njega stalno puše. I stvarno je bilo tako, jer se radi o lokalnom vjetru kojeg drugdje nema. To je suština našeg projekta na kojem ćemo i dalje raditi i pokušati ga ponuditi tržištu.

S te strane htio bih uputiti kritike i našoj Vladi, ne samo ovoj, nego i bivšim Vladama, koje se uvijek prije izbora hvale s novim projektima i pameću, a onda se nakon izbora pojavljuju napisi u novinama kako je najbolje, primjerice, uzeti izraelski sistem i opremu navodnjavanja, jer oni su najdalje došli u tome. Jasno je da je tu u igri i novac, a radi se o 400 milijuna dolara. No, ja se pitam, što mi tu onda radimo? Nitko, mogu čak reći u svijetu, nema takve uvjete kakve mi imamo. Treba otići seljaku i educirati ga, treba mu biti stalno na usluzi. Najlakše mu je prodati tuđu uvezenu opremu, pa da po tome radi. A domaća, jeftinija pamet se ne koristi. Istina je da je Hrvatska jako "teška" i nezgodna zbog svojih mikroregija i mentaliteta koji se razlikuju od Međimurja do Dalmacije, ali ipak, isplati se ulagati.

Robert Škiljan

FOTO: Mr. Krunoslav Znika (lijevo) i ing. Ivan Medvedović (desno)

 

Ing. Ivan Medvedović, koautor projekta "Primjena energije vjetra i sunca za potrebe navodnjavanja poljodjeljskih površina"

Arhiva 2004

2019

2018

2017

2016

2015

2014

2013

2012

2011

2010

2009

2008

2007

2006

2005

2003

2002