30.10.2004.

ZAŠTO VOLIM SAMOBOR - Sven Medvešek, poznati hrvatski glumac, koji u najnovijem filmu Veljka Bulajića Libertas glumi lik Marina Držića

Diplomirao sam na biciklu, uz Bacha i Hendrixa

<B>ZAŠTO VOLIM SAMOBOR</B> - Sven Medvešek, poznati hrvatski glumac, koji u najnovijem filmu Veljka Bulajića Libertas glumi lik Marina Držića

Mi smo vrlo raznorodna i raznolika zemlja i ako radimo jedan urbani film, onda ja, koji sam Zagrepčanin, mislim na zagrebački film. Činjenica je da bih volio i raditi i gledati jedan film sa zagrebačkim električnim tramvajem, s novozagrebačkim nadvožnjacima u betonu, s uličnom rasvjetom. Da. To bih želio raditi, to bih želio gledati i ne znam zašto to ne postoji. Mislim da nisam jedini koji tako razmišlja.

Sunčana nedjelja u Samoboru. Nešto iza 14 sati u goste su nam došli poznati hrvatski glumac srednje generacije Sven Medvešek i njegova životna suputnica Martina Franić, u već prilično poodmakloj trudnoći. Za one koji to ne znaju, Sven Medvešek u posljednjih desetak godina svojim je umjetničkim radom ostavio zamjetan i prepoznatljiv trag u suvremenoj produkciji hrvatske kinematografije. Od 1997., kada je za naslovnu ulogu u filmu Gorana Rušinovića Mondo Bobo dobio Zlatnu arenu u Puli, pa do danas, ostvario je niz zapaženih filmskih uloga u suradnji s eminentnim hrvatskim filmskim redateljima, od kojih ćemo spomenuti samo neke: Mladen Juran, Jakov Sedlar, Krsto Papić, Bruno Gamulin, Davor Žmegač i drugi. Tom podužem popisu imena treba pribrojiti i ime Veljka Bulajića, s kojim trenutno surađuje na snimanju filma o Marinu Držiću, poznatijem pod radnim naslovom Libertas, gdje glumi lik Marina Držića.

S obitelji Medevešek uputili smo se na laganu šetnju Samoborom. Uz ugodno druženje, razgovor i razgledavanje grada, stigli smo, hodajući uz Gradnu preko Vugrinščaka, do već tradicionalno poznatog Gabreka, gdje smo se uz gostoljubivost gospodina Mirka Šintića i "domaću kaplicu", te uz vrhunsku gastronomsku ponudu, zadržali na ručku koji je trajao gotovo puna tri sata. Kad smo se oprostili s vlasnikom lokala i s njegovim, više nego ljubaznim, osobljem, sunce je već zašlo i hvatao se prvi sumrak. Nazad smo krenuli istim putem kojim smo i došli. Dobro raspoloženje je kulminiralo u toj predvečernjoj šetnji uz Gradnu. Neformalan i prijateljski razgovor tekao je sam od sebe.

Kakvi su vaši dojmovi o ovom nedjeljnom poslijepodnevu koje ste proveli u Samoboru?

Jeli smo kod Gabreka i bilo je izvrsno. Ponudili su nam prave samoborske specijalitete. Eh, kakav je Mirko čovjek! Dakle, saznao sam da je ovo već četvrta generacija u obitelji koja drži ovaj restoran, stisnuo sam mu ruku i osjetio sam da je to čovjek koji radi. Ja osjećam na njegovoj ruci i bačve i kuhinju i drva i sve. Sve to se jednostavno osjeća i u ambijentu i u jelu, a tome se čovjek rado vraća. Šetnja uz Gradnu; to je fantastično. Slijedeći tu vodu možeš proći centrom grada i onda opet nekako izaći van grada, u prirodu. Krasno.

Znači li to da vas možemo opet očekivati u Samoboru?

Svakako. Na Samoborski fašnik redovito dolazim s klincima. I to je tradicija koju treba održati. Sve treba održavati. Ovaj grad ima aristokratičnost, ona je na neki način plemenitaška ovdje u Samoboru, dakle, ona odražava tradiciju kojoj, kao i ni jednoj drugoj tradiciji, ne treba robovati, ali je treba štovati.

Spomenuli ste klince. Imate ih troje, a četvrto je na putu. Reklo bi se da imate pune ruke posla. Kako uspijevate uskladiti profesionalne i privatne obaveze?

U neku sam ruku kao otac strahovao od onog trenutka kada će mi, ne znam s koliko godina, klinci reći da me ne trebaju. To se dogodi kad oni krenu u svoj život, a to nastupa vrlo rano. Mislim da je kod moje djece to već nastupilo i upravo zbog toga osjećam da nam je dragocjen svaki trenutak koji zajednički provedemo.

Znači, stignete proživjeti sve zajedničke, svakodnevne i samo naizgled male stvari koje život znače?

Svakako. Pitanje je samo koliko si u čemu prisutan. Dakako, ako se snima izvan mojega grada i zbog toga po nekoliko tjedana ne vidim djecu ili Martinu, onda to može predstavljati stanoviti problem. Ali, ako me ispunjava moj profesionalni život, ja ne patim zbog te udaljenosti. Kad se snima film onda si u njemu, onda si "u filmu", što se kaže. I stvarno je tvoja glava i misao podređena toj vizuri, ti promatraš svijet kroz oči svog lika. Također postoji i jedno vrijeme poslije filma u kojem se jednostavno od filma pereš, čistiš, prolaziš kroz neku vrstu katarze.

Možete li se kratko osvrnuti na sam početak vašeg profesionalnog života?

Možda prvo da spomenem svoj diplomski, dakle završetak Akademije, koji sam polagao na biciklu. Govorio sam fragmente iz Peer Gynta, poeziju Drage Ivaniševića i Borisa Vijona. I sve to uz Bachovu i Hendriksovu glazbu na biciklu. Bio je to svojevrsni šok za profesore. Obično se diplomski sastojao od ispita iz scenskog govora, sastojao se iz nekog monologa. Često je to bila i proza koju su ljudi govorili. Bio je nekakav uvjet da to traje trideset minuta. Dakle, trebalo je samo izgovoriti trideset minuta teksta na sceni, pa su ljudi često pribjegavali pripovijedanju, gdje bi uz stol, stolicu i čašu vina ispričali neku pripovijest, i to bi bilo to. Ja sam, međutim, želio napraviti malu predstavu, pa sam završio na biciklu.

Jeste li s Peer Gyntom bili i na prijemnom ispitu?

Ne. Ali sam bio s biciklom. S biciklom sam došao na prijemni. I to je ta priča koju, dakle, želim zaokružiti. Tonko Lonza se nešto jako uzrujavao; da kak ja mogu diplomski polagat na biciklu, a onda je Žiro Radić rekao: pa što, on je na Akademiju i došao na biciklu, pa nek s nje i ode na bicklu.

Imate li još uvijek taj bicikl?

Samo dijelove. To je slika mog studiranja; ja na bicklu i doživljaj mene. Ponovno imam osjećaj da me i Tonko Lonza i Žiro Radić i svi ostali zapravo doživljavaju nekako drugačije. Nosim svoj apartni status i danas, kao i onda. Nekako ja nisam mogao biti član nikakvog ansambla, više sam, što se kaže, vuk samotnjak. Ne znam se prepoznati u nekoj zajednici. Zbog toga sam i napustio angažman u HNK –u.

Sjećate li svoje generacije s kojom ste studirali na ADU? S kim ste se najčešće družili?

Iz tog razdoblja se sjećam velikog prijateljstva sa Željkom Duvnjakom. Bili smo zajedno i na prijemnom. Ja sam zadnjih dana užeg izbora obrijao glavu. Pokojni Tom Durbešić me nešto zezao; da kad sam izašao iz institucije (ludnice) i da li se moram tamo vratiti. Uglavnom, bio sam glavna faca s tom ćelavom glavom. Znam da smo kod Duvnjaka zaružili te noći i da me se njegovi roditelji i dan danas sjećaju kao tog ćelavca ili momka koji je obrijao glavu. Njegov nas je tata tada obojicu nagovarao da napustimo glumu i upišemo tehniku. On je za nas već imao stipendiju u Švedskoj. Dobar život i karijera bili su nam zagarantirani. Kasnije sam s Duvnjakom u nekoliko navrata surađivao na Akademiji, a u režiji Borne Baletića napravili smo jednog legendarnog Buchnerovog Woyceka i jednog malo manje legendarnog Ghelderoda. Ne malo manjeg. Bio je dosta dobar. U tim sam projektima potpuno sudjelovao, bio sam jako "unutra". I danas kad sretnem mladog studenta ili kolegu koji bi negdje sa mnom radio na filmu i pitam ga kako mu je na Akademiji, onda mu hoću reći koliko je meni zlatno bilo to doba i koliko sam osjetio razliku kad sam ušao u profesionalni žrvanj. Jednom, kad se uđe u to, novac zaprlja sve.

Ako se ne varam, još jednom ste se vratili Akademiji dramskih umjetnosti, kao asistent profesorici glume Nevi Rošić. Danas je to generacija koja polučuje zapažene rezultate. Biste li spomenuli neka od tih, danas svakako značajnih imena hrvatskog glumišta?

Moram reći da sam svakako ponosan što sam sudjelovao u pedagoškom radu s tom generacijom od koje bih izdvojio par imena: Daria Lorenci, Franjo Dijak, Rakan Rushaidat... Danas su oni ljudi koje volim gledati. Volim to što sam dio njihovog svijeta, a i oni mojeg, što se bavimo istim poslom i za mene bi bio izazov da s njima stanem na scenu.

Što mislite o suvremenoj filmskoj produkciji u Hrvatskoj? Koliko vam je, izuzev onog njenog dijela u kojem i sami sudjelujete, uoće poznata?

Stalno švrljam po tom domaćem filmu, no nisam ga dovoljno gledao i žao mi je zbog toga. Stalno si mislim da bih i ja želio dovabiti gledatelje u kina da gledaju hrvatske filmove i ne znam zašto ta odioznost naše publike prema domaćem filmu traje godinama. Mislim da povjerenje te publike treba ponovo steći, a ono ne dolazi od danas do sutra i siguran sam da nećemo samo jednim dobrim filmom to uspjeti. Zato sam zainteresiran da proizvedemo više dobrih hrvatskih filmova, tako da ljudi stvarno imaju potrebu gledati hrvatski film.

Što je s inozemnim tržištem?

Mislim prvenstveno na domaće tržište. Naravno da želim i inozemnu afirmaciju domaćeg filma. Ali, znam da se zadnjih, poratnih godina, puno više srpskih filmova pogledalo u Hrvatskoj od hrvatskih i volio bih da se bar u toj brojnosti gledaju i filmovi domaće produkcije.

Zar ne bi i mi trebali svoju kulturu, a unutar nje i filmsko stvaralaštvo, prezentirati inozemnoj publici?

Kad kažete prezentirati svoju kulturu, to znači prezentirati svoj identitet. To je stalni problem, taj famozni hrvatski identitet koji je negdje rastegnut i izgubljen u svijetu filma. Ja ne znam zašto. Ne mogu reći da naša literatura ne obiluje autentičnim izrazom, ali na filmu već dosta dugo godina tog autentičnog izraza nema i mi tek tragamo za vlastitim identitetom. Istočnije zemlje imaju taj humor "narodskog" čovjeka, humor pun psovke, koji je ovdje isto tako prepoznat.

Mislite li pri tom prvenstveno na suvremenu srpsku filmsku produkciju?

Da, i srpsku i bosansku. To je nešto što ljudi prepoznaju, ali ne znam što se tu u Hrvatskoj može učiniti. Mi smo vrlo raznorodna i raznolika zemlja i ako radimo jedan urbani film, onda ja, koji sam Zagrepčanin, mislim na zagrebački film. Činjenica je da bih volio i raditi i gledati jedan film sa zagrebačkim električnim tramvajem, s novozagrebačkim nadvožnjacima u betonu, s uličnom rasvjetom. Da. To bih želio raditi, to bih želio gledati i ne znam zašto to ne postoji. Mislim da nisam jedini koji tako razmišlja.

Prijeđimo na aktualni trenutak vašeg profesionalnog života. U kojoj je fazi snimanje Bulajićevog filma Libertas, filma koji govori o Marinu Držiću?

Ako govorimo u postocima, onda smo prešli nekih osamdeset posto. Klackalica se nekako prevagnula na tu drugu stranu, preko pedeset posto, i već idemo kraju. Lijepo je prisustvovati tom viđenju kraja. Nekako se to djelomično poklopilo i s kronologijom Držićevog života, jer je on pred kraj života išao u Italiju dizati urotu i mi to radimo pred sam kraj filma. Dakle, na neki način smo svi, ne samo ja, proživjeli slike iz njegovog života i sad idemo u tu završnicu.

Recite nam nešto o liku Marina Držića kojeg vi glumite?

Čitao sam nešto biografija koje su važne, ali važnija su svakako njegova djela. To je ono lijepo; što Marina Držića, a vjerojatno i svakog drugog autora, možete upoznati preko njegovog djela, a Držić je stvarno jako mnogo svojih ideja, a i svoje srce, upleo u svoj rad. Gotovo da ga možeš čuti; za čim je žudio.

Za čim je žudio Marin Držić?

Za istinom i slobodom, slobodom mišljenja. On dopušta gledateljima da sude o tome što vide, ne imputira neki svoj stav o tome.

Na kojim lokacijama ste dosad snimali?

Sve što dočaravamo u filmu je svijet između Dubrovnika i Toscane, Firence i Venecije, gdje ćemo i završiti. Počeli smo, dakle, u Dubrovniku, što se poklapa s njegovim životm, a u međuvremenu smo bili malo u Istri i malo u Zagrebu. Dvorac u Brezovici glumio je neke sobe i senat u Dubrovniku i sobu iz Firence. Tako to ide. Znači, vrsni scenografi sve znaju urediti ne bi li prevarili gledatelja.

Pred vama je, dakle, put u Italiju?

Da. Veselim se tome. Veselim se talijanskoj ekipi i uopće jednom novom svijetu, da vidim kako se to tamo radi. Bit će, naravno, dosta i naše ekipe, ali ipak će jedan dio ekipe biti talijanski.

Mislite li da bi film Libertas mogao naredne godine u Puli ugledati svjetlo dana?

Mislim da da.

Ivan Vulić

 

ZAŠTO VOLIM SAMOBOR - Sven Medvešek, poznati hrvatski glumac, koji u najnovijem filmu Veljka Bulajića Libertas glumi lik Marina Držića

Božidar Franceković, vlasnik obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva, proizvođač delikatesnog jabučnog octa i vrhunskih rakija

Arhiva 2004

2018

2017

2016

2015

2014

2013

2012

2011

2010

2009

2008

2007

2006

2005

2003

2002