08.07.2004.

Razgovor: Miroslav Burić, pročelnik Zagrebačke županije za prosvjetu, kulturu, sport i tehničku kulturu

Deurbanizacija u glavama i svijesti

Razgovor: Miroslav Burić, pročelnik Zagrebačke županije za prosvjetu, kulturu, sport i tehničku kulturu

Miroslav Burić godinama je prisutan u javnom životu Samobora. Prije tridesetak godina kao autor filmova u FAG Enthusia Planck, a u novije vrijeme kao autor zbirki pjesama i jedan od pokretača Amaterskog kazališta koje radi u sklopu POU Samobor. Sudjelovao je i u brojnim drugima projektima, priredbama i manifestacijama na području Grada Samobora, kao njihov pokretač i sukreator.

No, Miroslav Burić je i "po službenoj dužnosti" nadležan za područje kulture i šire – tzv. društvenih djelatnosti i to kao pročelnik Zagrebačke županije.

Dakle, razloga i povoda za razgovor bilo je dosta.

Pročelnik ste Zagrebačke županije za prosvjetu, kulturu, sport i tehničku kulturu već 9 godina. Što je i kakav je vaš posao, obzirom na raznolikost područja koje pokrivate?

Danas je moj posao bitno drukčiji nego što je to bio na početku. Decentralizacijom koja je stupila na snagu u srpnju 2001. godine u našu nadležnost došlo je i školstvo i briga o materijalnom stanju 25 osnovnih škola i o svim srednjim školama u Županiji, tako da nam je to danas 95% od sveg posla koji radimo, a kultura, sport i tehnička kultura nisu više toliko bitni dijelovi naše djelatnosti, barem što se vremena tiče. Sport i tehnička kultura funkcioniraju zapravo zasebno, jer su uređeni posebnim zakonima. Postoje županijske zajednice i cijeli sustav financiranja, tako da taj dio funkcionira gotovo neovisno o našoj upravi i naš angažman je tu u manjem dijelu. Županija, kao i inače u svim drugim segmentima, u osnovi nema nekih velikih nadležnosti. Ona nije nadređena gradovima i općinama, a u kulturi su zapravo sve ustanove i institucije također vezane uz gradove ili općine; oni su im osnivači i njima odgovaraju. Ne postoje županijske kulturne ustanove kojima bi županija bila osnivač, kao što je to slučaj sa školama, domovima zdravlja ili ljekarnama i drugim sličnim djelatnostima. Naša uloga je prvenstveno u koordinaciji i traženju zajedništva, odnosno veliki dio toga je zapravo potpora značajnijim programima koji se možda ne mogu toliko kvalitetno isfinancirati na lokalnim razinama, a svojim značenjem nadilaze tu lokalnu razinu, dakle imaju značenje bilo na razini županije ili države.

Po čemu je Samobor specifičan u odnosu na druge gradove Zagrebačke županije?

Samobor je grad nešto više nego što su to drugi gradovi u županiji. On po svojoj strukturi, tradiciji i po nekim standardima zaslužuje takvu ocjenu, a pogotovo u kulturi. U županiji ima i bogatijih gradova od Samobora, a neki su i veći, primjerice Velika Gorica. Zaprešić, recimo, po glavi stanovnika raspolaže puno većim prihodima od Samobora i područje je s najvećom gustoćom stanovnika u Županiji. Ali, Samobor drži neke standarde u kulturi koje drugi gradovi još nisu dosegli ili ih ne dosižu. Naime, zbog same tradicije Samobora, neke stvari u Samoboru se uzimaju kao normalne, uobičajene. Razina kulturnih programa u Samoboru je viša i to mogu slobodno reći nakon što sam dobro upoznao sva ostala događanja u kulturi i kulturna društva u cijeloj županiji, a i šire. Jer, neke mješavine tradicije, folklora i natruha estrade, koje se mnogima dogode i prihvaćene su u njihovim sredinama, u Samoboru nikome ne bi pale na pamet. Ima, naravno, puno kvalitetnijih društava u županiji od naših samoborskih, pogotovo u folkloru, zbog količine sredstava s kojima raspolažu i većeg broja članova i drugih mogućnosti, ali i tradicije. Samobor je, nažalost, upropastio mnoga svoja društva. Hrvatsko pjevačko društvo Jeka, koje ima dugu tradiciju, danas kao zbor ne postoji, već se svelo na vokalnu žensku skupinu i tako djeluje, ali to nije zbor. Možda to njima tako odgovara, ali Samobor nema zbora. Primjerice, Sveta Nedelja ima već barem dvostruko više folklornih društava od Samobora koji ima Mladost i Oštrc. Mi imamo KUD Oštrc koji izvrsno radi i Mladost koja se zapravo obnavlja, jer je u jednom trenutku gotovo nestala i počela se obnavljati od dječjeg folklora, pa sad raste i tako se formira. Ali, u toj obnovi, u stvaranju društva, prisutna je kvaliteta. To se vidi i po županijskim smotrama, po nagradama i ocjenama stručnih žirija. Druga stvar je, naravno, i razina koju u kulturi drži Pučko otvoreno učilište. Ako malo analiziramo njihov repertoar u nekom dužem razdoblju u odnosu na druge gradove, ima puno manje oscilacija kvalitete kod onih programa koji su jednostavno preuzeti, dakle kupljenih programa; kazališne predstave, koncerti i slično. Samoborska glazbena jesen ima veliku tradiciju i to je zasigurno festival ozbiljne glazbe koji se može mjeriti s bilo kojom takvom priredbom u kontinentalnom dijelu Hrvatske. Ne možemo ga uspoređivati sa Splitskim ljetom ili Dubrovačkim ljetnim igrama, ali je po kvaliteti programa vrlo usporediv s Varaždinskim baroknim večerima, a troši vjerojatno samo 20% sredstava u odnosu na Varaždin.

Dobro poznajete i bivši sustav i način financiranja, jer ste se od svojih mladih dana bavili kulturom, a sada i direktno sudjelujete u raspodjeli sredstava za kulturu. Koja je razlika u odnosu prema kulturi između socijalističke i tržišno ustrojene države?

Bitno je drukčije. U ono doba kada su se osnivale udruge, kulturno umjetnička društva ili bilo što slično, oni su imali status društvene organizacije i tom društvu je egzistencija bila osigurana kroz sustav kakav je postojao u kulturi kroz zajednice i SIZ-ove. Dok su sport i tehnička kultura i danas regulirani zakonima, pa je na neki način barem formalno osigurana njihova egzistencija, u kulturi toga danas nema. U kulturi su to udruge građana, makar su i ove to, ali imaju svoje specijalne zakone, koje su osnovane od nas samih, jer se hoćemo nečime baviti. A ako se mi time hoćemo baviti, onda si to moramo i sami platiti. To je osnova koju mnogi ne shvaćaju. Zapravo ni grad, ni općina, ni županija, a ni država, nitko nema nikakvih obveza prema nekom kulturno umjetničkom društvu da bi mu u tom smislu morao osigurati iti jednu lipu. Tek ako pronađe neki svoj interes, ako se kroz program javnih potreba utvrdi da postoji javni interes, onda će se za to odvojiti onoliko sredstava koliko se misli da za taj dio interesa treba osigurati. Društva su stoga zapravo u vrlo teškom položaju, jer ovisno o jačini grada ili općine ovise i njihova sredstva. Često ta sredstva nisu dovoljna niti za podmirenje troškova prostora i režijskih troškova, a kamoli za honorare voditelja i pogotovo za ono od čega ta društva žive, a to su nastupi, gostovanja, putovanja i nekakve razmjene. Svi oni traže sponzore i sve moguće načine da pokriju troškove prijevoza i odlaska na gostovanja. Tu županija kroz Županijsku zajednicu pokriva barem jedan dio odlaska na smotre i natjecanja, a nastoji i na druge načine pokriti i riješiti potrebe u kulturi koliko je to moguće. Isto tako, sredstva koja se danas izdvajaju u kulturi u odnosu na ona sredstva koja su se prije izdvajala za vrijeme SIZ-ova su mnogostruko manja.

Jedan ste od pokretača i osnivača Amaterskog kazališta u Samoboru. I prije je bilo sličnih pokušaja, no ovo kazalište je, što je važno naglasiti, ipak zaživjelo. Kako je došlo do njegovog osnivanja i kakvi su rezultati?

To Amatersko kazalište je nastalo, u osnovi, na inicijativu Pučkog otvorenog učilišta u Samoboru. Ideja je bila njihova i to je njihovo kazalište. Oni su mene zvali da ja to kazalište vodim u onom sasvim, nazovimo to tako, stručnom dijelu, iako to nije moja profesija. I ja sam u tome amater, kao i svi članovi toga kazališta. Kazalište je osnovano voljom, željom i u programu je POU-a. Ono postoji dvije sezone, pripremljene su dvije predstave. Kakva mu je budućnost, to niti ja sa sigurnošću ne mogu prognozirati. Ne znam da li je Grad Samobor uopće prihvatio program tog kazališta i pripadaju li mu ikakva sredstva za rad temeljem programa. Mnoge stvari nismo mogli isfinancirati, jer ja ne mogu ulaziti u odnose između Pučkog otvorenog učilišta i Grada Samobora, mogu samo kao voditelj pitati ima li novaca za nas i naš rad. Ako ima novaca – dobro, a ako nema, moramo se snaći bez toga. Možda treba napomenuti da ja ne primam nikakav honorar za svoj rad u kazalištu.

Na kakav prijem i odaziv ste naišli s kazalištem i kako su na rad u njemu reagirali sami glumci – amateri, a kako publika?

I jedno i drugo je izvrsno, možda i više od očekivanja. Samobor je imao svoju tradiciju kazališta i između dva rata su prikazivane prilično velike predstave, a poslije rata je bilo nekoliko pokušaja osnivanja takvih kazališta koja su se kasnije ugasila. Ne znamo koliko ćemo se održati. U našem kazalištu su mahom srednjoškolci i meni je žao što nema više starijih članova, pogotovo muških, jer je teško pronaći komad s brojnim ženskim ulogama. Publika nas je primila daleko bolje nego što smo se nadali i očekivali. Prva predstava koju smo radili je imala u biti velik uspjeh, jer je na Županijskoj smotri izabrana za Festival hrvatskih kazališnih amatera, a i na županijskoj i na državnoj smotri pojedini naši glumci su dobili nagrade za uloge u toj predstavi. Bili smo i na Kelemenovim danima u Podravskoj Slatini kao predstavnici Hrvatskog sabora kulture. Prva predstava odigrana je devet ili deset puta, što je za hrvatske prilike puno, jer ima i profesionalnih predstava koje nakon premijere nisu imale toliko repriza.

Uz već spomenutu visoku razinu kulturnih zbivanja i organizacije u Samoboru nevjerojatno je da naš grad zapravo nema nikakav klupski prostor za mlade. Kako to komentirate?

Predviđa se nekakav prostor u budućoj sportskoj dvorani, međutim bit će to više prostor tipa nekakvog disca ili kluba, a ne prostora za rad. Ono što nedostaje su prostori za rad pojedinih društava i udruga, odnosno mjesto gdje bi neka skupina mladih, bez obzira da li se radi samo radi okupljanja oko jednog projekta, mogla taj projekt i realizirati. Toga jednostavno nema. Grad ono malo postojećeg prostora raspoređuje onako kako raspoređuje. Nisam posve upoznat s načinom raspodjele prostora, ali znam da, na primjer, Filmska autorska grupa Enthusia Planck plaća najam za prostor u kojem djeluje i to im pojede vjerojatno cijelu godišnju dotaciju koju dobiju od grada, a taj je prostor danas upola manji od onog koji je nekad koristio, dok neke druge udruge ili političke stranke dobivaju prostor po desetak puta nižoj cijeni nego oni. A FAG Enthusia Planck danas, uz Foto kino video klub Zaprešić, stvara i predstavlja otprilike 50% hrvatske filmske neprofesionalne produkcije. Otprilike u istom omjeru su zastupljeni i na filmskim festivalima, a donesu i toliko nagrada.

Uz širok spektar kulturnih i sportskih udruga u Samoboru, dojam je da urbana kultura i klupska djelatnost u Samoboru teško pronalaze svoje mjesto. Jesu li tradicijaska kultura i folklor na neki način "pojeli" te drukčije i novije načine izražavanja mladih i time stvorili privid da nam to ne treba?

Samobor, a sada govorim kao Samoborac, je, nažalost, isto tako žrtva, kao i cijela država, jedne deurbanizacije u glavama i u svijesti koji su na djelu zadnjih desetak godina. Sve ono što se da utrpati u naše tradicionalne ladice, od nogometa s jedne strane, do tambure s druge strane, to funkcionira. Sve ono što izlazi iz tih okvira i neki novi sportovi, stvari koje su na rubu sporta i nečeg drugoga, već teže nalaze svoje mjesto. U kulturi je isto tako. Dakle, ono što nije tradicionalna kultura, to uglavnom nailazi na vrlo malo razumijevanja. Nama nedostaje, fali nam prostor za urbanu, alternativnu, kako god se to zvalo, kulturu, za ono što je zapravo najkreativnije u svemu tome. Fali nam prostor gdje bi se određena grupa ljudi mogla okupiti oko jednog projekta, da ima osnovne uvjete da ga realizira, da postoji središte gdje će se to poticati, bez obzira što će se s time dalje događati. Ne treba za svaku stvar ili projekt osnivati udrugu i otvoriti žiro-račun, e da bi uopće do nečega došli, da postoji forma. To nije samo problem Samobora, to je problem svega. Trebalo bi naći nekakav prostor, a ima i napuštenih pogona ili nešto slično, koji ne mora biti u centru grada, no, i među mladim ljudima koji jesu zainteresirani za to ponekad nema dovoljno volje i snage, agilnosti, da se za takvo što izbore. I to je problem. Mladi ni ne znaju kome bi se obratili, koga bi pitali, oko takvih prostora često su nesređena imovinsko-pravna pitanja, a pravni sustav tu ne pomaže. Primjerice, za prostore stare škole u Langovoj niti ima suvislih ugovora o najmu, niti se zna tko je kome što iznajmio i kako je došao unutra i pitanje je hoćemo li to ikada uspjeti razriješiti i izvesti na čistac problem jednog takvog prostora, a to je zgrada koja bi mogla riješiti mnoge probleme srednjoškolaca u Samoboru.

Što je s planiranom gradnjom nove sportske dvorane u Samoboru? Županija, a time i vi osobno u njenoj izgradnji imate aktivnu ulogu.

Za sportsku dvoranu uz srednje škole u Samoboru ishođena je građevna dozvola i imenovano je povjerenstvo koje treba pratiti taj kapitalni projekt. Njega je formalno imenovalo Županijsko poglavarstvo, a čine ga Županija i Grad Samobor, jer su osnivači srednjih škola županije. To je golemi kompleks koji uz trodjelnu sportsku dvoranu ima još i bazen i popratne sadržaje. Kada će biti gotova prva faza, ne znam. Grad Samobor želi da se gradi sve odjedanput, a ima prijedloga da se jedan dio kompleksa riješi kroz koncesije, a tu se ponajprije radi o bazenu i pomoćnim dvoranama unutar kompleksa, pa da se na taj način osiguraju sredstva. Županija sudjeluje u gradnji dvorane, dakle onog dijela što se tiče same škole i funkcioniranja nastave i u tome sudjeluje s 50% iznosa. To je otprilike na ukupan trošak cijelog tog kompleksa, a sama ta dvorana će koštati otprilike 50%, dakle, polovica od toga, 25% izgradnje cijelog projekta otpada na Županiju. U tu svrhu je za sada planom predviđeno i planirano oko 12 milijuna kuna, a gradnja bi trebala vjerojatno početi ujesen. Sada se priprema tehnička dokumentacija potrebna za raspisivanje natječaja za izvođeče radova koji će biti raspisani ovog ljeta. Do jeseni će se Županija morati i kreditno zadužiti u tu svrhu, jer gotovih novaca za to nema, ali do kraja godine bi trebala početi izgradnja nove sportske dvorane u Samoboru.

Robert Škiljan

 

Razgovor: Miroslav Burić, pročelnik Zagrebačke županije za prosvjetu, kulturu, sport i tehničku kulturu

Katarina Gerbl, voditeljica Županijskog centra za suzbijanje zloporabe droga

Arhiva 2004

2019

2018

2017

2016

2015

2014

2013

2012

2011

2010

2009

2008

2007

2006

2005

2003

2002