Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Nenad Kobasia
U IME OCA

Kako djeci otežati pristup bezbožnoj sekundi

Iskočite iz eksperimenta

Valjam se sa svojim šestomjesečnim dječačićem, kesimo se jedan drugome... Gledam ga i razmišljam kada i zašto djeca gube tu osobinu nepoznavanja dobra ni zla, mirišljavu djetinju čistoću, tu famoznu djetinju nevinost.

U kojem trenutku naši dežmekasti velikooki klinci postaju serijski ubojice, patološki lažljivci, ratni zločinci, bešćutni sadisti, truli komformisti...

Mora postojati trenutak kada je stvorena odluka da se krene nekim takvim putem, ta prokleta bezbožna sekunda. Maštam: da nema te sekunde, kolika bi stoljeća izgledala drugačije.

Dugo nisam vidio da je netko tako dobro opisao baš tu sekundu, baš taj klik u glavi, kao što je to učinjeno u jednoj sceni odličnog njemačkog filma Pokus inspiriranog mučenjima ljudi u 2. svjetskom ratu, kao i poznatim, stvarnim Stanford Prison eksperimentom koji je izveden 1971. Da bi shvatili scenu, opisat ću vam ukratko sadržaj filma, ali i većeg dijela Stanford Prison eksperimenta.

Naime, znanstvenici su raspisali natječaj za pokus u kojemu dvadesetoro ljudi treba provesti dva tjedna u umjetno stvorenoj zatvorskoj situaciji: polovica ljudi glumila bi zatvorenike, a polovica čuvare, a sve u cilju proučavanja svih aspekata nasilnog ponašanja. Rečeno - učinjeno. "Zatvorenici" su zaključani u ćelije gdje su se morali pridržavati naoko blagih pravila, dok su "čuvari" vodili brigu o redu, bez dopuštenih ikakvih oštrijih mjera. Čuvarima je dano na volju da sami odrede pravila i kućni red, a svi sudionici ove groteske upozoreni su da mogu napustiti pokus kad god zažele, i, u tom slučaju, ostaju samo bez unaprijed propisane novčane nagrade. Samo prvi dan članovi obje grupe ponašali su se dobronamjerno i društveno, a već drugoga dana(!) opojni miris moći potpuno omamljuje grupu koja glumi čuvare i oni počinju sami interpretirati što je to dozvoljena količina nasilja, počinju stvarati svoje granice dozvoljenog nasilja i svoja pravila, pravdajući sve nekim višim ciljevima.

Sada je vrijeme da vam ubacim obećanu scenu: "čuvari" nakon odrađenog dana čavrljaju u prostoriji gdje se presvlače, nakon čega idu svojim kućama. Jedan od "čuvara" je imitator Elvisa, i čuvar koji se već nametnuo kao lider grupe savjetuje mu da ono što naredi zatvorenicima moraju i izvršiti. "Elvis" ih potom sve zabavlja. Pokazuju si slike obitelji... Pitaju i Elvisa ima li obitelj. Odjednom, on se bez riječi diže i otrči do ćelija, naređuje zatvoreniku koji ga je tog popodneva odbio poslušati da radi sklekove. Kad ovaj ne posluša, Elvis izvodi sve druge zatočene i svi moraju raditi sklekove zbog neposlušnosti svog kolege uznika. Elvis se vraća među svoje čuvare koji su s divljenjem gledali "show". Dočekuju ga s glasnim odobravanjem. Elvis je upravo postao drugi čovjek, odnosno nečovjek, potpuno je opijen ludilom moći pa likuje: "Stvarno rade sve što im kažeš!"

No, iako je to trenutak kada je Elvis odlučio uzeti stvar u svoje ruke, odluka o tome davno je u dubini njegovog bića bila donesena i tavorila je u nesretniku u latentnom obliku vjerojatno od nekog dosadnog ljetnog nedjeljnog popodneva, dok se njegovim bogatim malograđanskim mjestom širio vonj revijalnog tona, ustajalost "tradicionalnih vrijednosti" upakiranih u sva moguća licitarska srca i nacionalne interese, u isto vrijeme uspavljujuća, ali i dobrano nabijen pritajenom agresijom.

Na samom kraju filma, ali i pravog eksperimenta, sve se potpuno otelo kontroli znanstvenika i čuvara koji nadgledaju pokus i završilo obiljem nasilja. U pravom eksperimentu još više je bolo u oči i to što nije bilo nikakvog elementa novca u igri, jer su se za "lopove" i "pandure" javili studenti. No, i oni su podlegli magnetizmu moći nad slabijim i nemoćnim.

Iz riječi mladog bosanskog Srbina osuđenog za ratne zločine, a koji je govorio u zanimljivom dokumentarcu naziva Gdje je granica, moglo se također gotovo opipati da je nečije nasilje i podivljala agresija ispoljena u ratu nastajala u dugim monotonim nedjeljnim popodnevima mira i da korijen svakog počinjenog zla seže duboko u naše svakodnevnice.

Elvis je napustio zgradu svog božanskog bića i u plamtećem žaru bezbožne sekunde postao od imitatora Elvisa imitator Života.

A gadno je i teško kad se jednom granica prijeđe. Povratak je uvijek moguć, ali je vraški težak. Dokumentarac Gdje je granica pratio je slučajeve prekoračenja ovlasti francuskog šefa policije, iživljavanje nad zatvorenicima američkih vojnih zatvora, političara koji je jedno govorio, a drugo radio i osuđenog mladog ratnog zločinca iz Bosne.

Taj mladi osuđeni ratni zločinac koji je prije rata vodio svoj život obožavao je crtati. Roditelji ga zbog pomanjkanja novca nisu uspjeli poslati na školovanje u Sarajevu i od tada, zaključuje on sada u zatvoru, postaje bijesan na sve oko sebe, naročito na roditelje. U logoru je sve to samo pretočio u djela. Sada robija i iskreno se kaje i razumije snagu zla koja ga je vodila.

Ljeto je, vrijeme je revijalno, Šerbedžiju ne tuku, ali nemojte se opustiti, bdijte nad svojim mislima i osjećajima, ljubite svoju djecu i budite im pozitivan primjer i nemojte zaboraviti ono što političari žele da zaboravite.

I, što je najvažnije, ne dopustite bezbožnoj sekundi da dođe niti blizu vaših srca. Ljeto je - idealno je vrijeme da iskočite iz ovog velikog eksperimenta.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (1)