Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Nenad Kobasia
U IME OCA

Obujam glave, Piramida i prolazno vrijeme Janice Kostelić

Sporost je svetost!

Čim je mom sinčiću odrezana pupkovina, dok sam ja još lagano lebdio u postporođajnom transu, babica i doktorica zgrabiše dijete i obmotaše mu metar oko glave. - 34,5 centimetara je promjer – viknula je babica i stala hitro dijete rastezati ne bi li u tablice upisala i točnu porođajnu dužinu uplakanog djeteta. Sve se odigravalo tako brzo da moje usporene primjedbe kako to baš ne bih želio i da smo se prije poroda drukčije dogovorili, nisu naišle na otvorene uši, a još manje na razumijevanje. A kako i bi, oni jednostavno nisu stigli čuti što im se govori. – Tata, taj podatak (promjer glave) trebat će mu čitav život – kreštala je doktorica. Nije pomoglo ni moje "dubokoumno" pitanje: pa zar će mu glava narasti za pola sata? Dijete treba biti izmjereno odmah i točka. Sljedeći!

Sve se to događalo prije dva mjeseca u riječkom rodilištu koje je prvo u Hrvatskoj dobilo kadu za porode, a rodilište se resilo i titulom Child friendly. U zagrebačkim je bolnicama, kojima više nitko i ne tepa rodilišta, stvar još puno gora. Puno više bolnička, puno više rutinska i puno, puno brža.

Mjere nas, dakle, od prvog udaha. Od promjera vaše glave, preko vaše težine, vaše visine, veličine vašeg penisa, vašeg IQ-a i broja vaših leukocita stižete jako brzo pravo u ralje flash vijesti, anketa, saborskih sjednica, prolaznog vremena Janice Kostelić, Big Brothera, Dnevnika i Piramide u kojoj dobivate 60 vrijednih sekundi da uobličite svoj stav o nekoj prevažnoj dnevno političkoj temi koja je tako važna da sljedećeg tjedna više neće biti aktualna, što god to značilo. Replika 30 sekundi, prosim lepo.

Snatrili smo da će nas ova silna tehnologija koju smo stvorili osloboditi nepotrebnog rada i dati nam više vremena(!?) za nas, za svakoga od nas ponaosob. Ali, dogodilo se upravo suprotno. Vremena da stanu i razmisle o pojedinoj stvari, događaju ili osjećaju, ljudi imaju sve manje.

U nekoj od bezbrojnih bezbojnih statistika ili, kako se tome tepa, ispitivanja javnog mnijenja, o tome što je naj-naj, obznaniše nam vrijedni statističari da je najljepša i najčešće korištena riječ, po izboru čovječanstva – ljubav. Od sreće sam zaboravio koje su riječi bile druga i treća, ali sam svojim četrdesetogodišnjim istraživanjem koje još traje, došao do statistički neporecivog rezultata da su te dvije riječi: "kasnimo" i "požuri".

Brzina je toliko marketinški usađena u podsvijest ove globalne trke da su i gomile duhovnjaka shvatile štos pa vabe pastvu zamamnim brzinama kojima će doći do toliko žuđenog mira i prosvjetljenja.

Na razgovoru s voditeljicom vrtića u koji sam upisao kćerku, ničim izazvan, izrekao sam rečenicu za koju sam kasnije, razmislivši malo, shvatio da je srce mog pristupa odgoju. Rekao sam: "Znate kako ja shvaćam svoju odgojnu ulogu? Što više usporiti dijete."

Bez obzira što je za našu globalnu konzumentsku arenu, u kojoj nam pokušavaju utuviti u glavu da je svaka sekunda predragocjena da bismo je potrošili ne zarađujući, ne trošeći i ne trčeći, ova izjava ravna zazivanju vraga crnog, ja je popisujem i dodajem misao koja je dio drevnog znanja svih učenja koja su znala da je vrijeme samo oruđe naše duše. Ne i oružje. Ta misao glasi: Sporost je svetost.

A što se mjerenja tiče, doktorice riječka, znajte da je svima, još prije rođenja, uzeta prava mjera. Svi naši problemi i nastaju kada je mi pokušavamo promijeniti.

Nenad Kobasić

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (3)