Nenad Kobasia
U IME OCA

Nazire li se zora novog doba kada ćemo svi biti svakodnevni čudotvorci, a muškarci će nositi grudnjake?

Što je muškarac bez sise?

Medijski davnog 7. studenog 2002. godine objavljena je na internetskim stranicama HT – hineta vijest da je 38-godišnji Afrikanac B. Wijeratne, nakon smrti svoje supruge, počeo dojiti svoju djecu. Na fotografiji se mogao vidjeti ponosni otac kako doji svoju osamnaestomjesečnu bebu. Medicina u tome ne vidi ništa čudno, kaže se dalje u vijesti, dapače, tvrdi se da je to moguće, jer i muškarci, zahvaljujući hormonu prolaktinu mogu razviti mlijeko i dojiti djecu.

Zašto onda svi mi, muškarci, ne "razvijemo mlijeko" i ne dojimo svoju djecu i to dok su nam supruge još žive?! Zašto ne podijelimo odgovornost i ljepotu dojenja sa ženama svog života? Odgovor je, vjerujem, očit – zato jer to još uvijek ne želimo i nismo spremni za to "čudo". Sva je prilika da muškarci nisu stvoreni za dojenje, ali, možda tome i nije tako. Možda, na primjer, muškarci još ne doje jer većina njih misli i osjeća da bi im se u usjecima grudnjaka izgubila magična moć kravate?!

Jesu li muškarcima dojke atrofirale ili se još nisu dovoljno razvile ostaje tako u domeni onog, zasad neodgovorivog, pitanja zašto koristimo samo tako mali dio našeg mozga. Je li zakržljao ili se još nije razvio do neslućenih visina svijesti?

A pravi stupanj razvoja naše svijesti, nas kao društva, mogao se vidjeti prošlih tjedana kada se pravim čudom proglasila jednostavnost, normalnost i dostojanstvo pristupa životu jednoga oca koji nije dozvolio da mu hladne institucije snize vruću radnu temperaturu nesebičnog srca.

Uvjeren sam da je Petar Brtan čovjek kojem bi, da su mu dali priliku i da je trebalo, procurilo i mlijeko iz prsa junačkih. Ali, nažalost, u vrijeme kada je njegova kćerkica trebala mlijeko, on još nije bio stekao epitet dobrog i poželjnog tate i njegova je Valentina odrasla na bočici, u domu u Nazorovoj. A i strpali bi ga garantirano u ludnicu da je, kojim slučajem, pokušao svoje dijete staviti na svoju rutavu sisu.

Iz živog pak blata socijalne birokracije pune pogrešnih premisa o odgoju, pristupu djeci, roditeljima i odrastanju, jednom, kad zaglavite, teško se iskobeljati. Samo neko čudo, ovakva vrsta novovjekog medijskog čuda, može srušiti sve birokratske barijere i dovesti do trenutnog rješenja.

Osobno se nisam nimalo začudio što su mediji "otkrili" da postoje ljudi koji istinski vjeruju da novac nije najvažnija stvar na svijetu i da malo ljubavi može krpati velike minuse na računu. Znam da takvih ljudi ima, poznajem ih i vjerujem da su oni onaj dio tkanja života koji sve drži na okupu. Poznajem i puno očeva kojima je normalnije biti doma s djecom negoli raditi kako bi mogli platiti vrtić za tu istu djecu.

No, ono što me je najviše fasciniralo u cijeloj sretnoj priči iz Novske je demonstrirana snaga društvene zajednice koja se, eto, može kanalizirati i samoorganizirati gotovo u danu i to potaknuta dobrom vješću. Dakle, ne treba se više dogoditi potres, niti treba vlak s djecom iskočiti iz tračnica da bi javnost aktivno reagirala.

Dati ruku susjedu i pomoći kada je to potrebno sva je mudrost koju trebamo za novo tisućljeće, a i za sva buduća.

Vatikan za proglašenje nekoga svetim traži dokazano bar jedno čudo, a Petar Brtan svaki dan, već godinama, radi čuda i živi u čudu.

Svakodnevna čuda Petra Brtana nisu ništa manja čuda od čudesnog dojenja Afrikanca s početka teksta.

Svakodnevni čudotvorci oko nas nikada neće biti proglašeni svetima, ali njima to niti ne treba, jer su sveti i bez beatifikacije.

Uostalom, zar ljude ne proglašavaju svetima upravo zbog njihove ljudskosti? Ili, kako je to lijepo rekla moja kćerka Rosa kad je imala tri godine: Tata, mi smo bogovi obučeni u svoju kožu.

Arhiva 2006

2024

2023

2022

2021

2020

2019

2018

2017

2016

2015

2014

2013

2012

2011

2010

2009

2008

2007

2005

2004

2003

2002