21.02.2012.

Davor Mrzak, najbolji samoborski sportski trener za 2011. godinu

Cilj je stvoriti prvaka

Davor Mrzak, najbolji samoborski sportski trener za 2011. godinu

U neovisnoj Hrvatskoj Samoborski športski savez od 1994. godine počeo je dodjeljivati nagrade najboljim sportašima svoga grada. U proteklih 18 dodjela jedno ime posebno se ističe. Davor Mrzak najboljim sportašem Samobora proglašen je čak 5 puta (1999., 2000., 2002., 2003. i 2005. godine), a toj niski nagrada dodao je još jednu – na nedavnoj svečanosti proglašen je i najboljim trenerom za 2011. godinu. Svemu tome treba dodati i njegov doprinos što je muška postava Karate kluba Samobor u proteklih 18 izbora čak 11 puta proglašena najboljom.

Prvo čestitke pa odmah i pitanje: kako sada kao trener gledate na natjecanja i naboj koja ona donose, a u kojima ste do prije četiri godine sudjelovali?

Meni je sigurno bilo lakše kada sam bio natjecatelj, jer sve što sam utrenirao, naučio i radio ovisilo je o meni. Bio sam kriv za ono napravljeno ili ono što nije napravljeno, nisam mogao nikoga kriviti ili mu predbacivati. Kao treneru mi je puno teže, jer su mi najteže situacije kada na trenizima i pripremama znam da se nešto može, a na natjecanju se zbog nečega to ne pokaže. Tada bih najradije skočio na tatami i pokušao doprijeti do borca kako bih nešto napravio. No, sada shvaćam kako je bilo mojem treneru kada je sa strane ludio, jer ja nisam nešto odradio kako je on želio.

Što je najvažnije u trenerskom radu?

Mislim da je najvažnije povjerenje, jer ako sportaš ne vjeruje treneru, a trener sportašu, onda to ne može klapati. Svoj maksimum tada ne mogu dati ni trener niti sportaš. Ako postoji povjerenje, onda će sportaš napraviti sve ono što mu kažem, jer ipak imam znanje i natjecateljsko iskustvo iza sebe. Mislim da sam tu u prednosti, budući da sam tek nedavno završio s natjecateljskom karijerom, još sam u tome "unutra", pratim što se događa i shvaćam što je meni kao borcu nedostajalo, koje stvari mogu pomoći i kako ih usaditi. To bez povjerenja ne ide, jer inače mogu pričati sportašu kako i zašto nešto mora napraviti, a on si može misliti o tome što hoće i neće od toga biti rezultata.

Upravo zbog toga što ste do nedavno bili natjecatelj, vjerojatno lakše možete uvidjeti kako je njima.

Zanimljivo je da sam četiri godine bio i trener i natjecatelj. Od 2004. počeo sam raditi kao trener s generacijom u kojoj su sestre Lenard, Šoić i Tomazin. Primijetio sam da je to što sam njih trenirao i meni puno pomoglo pri kraju karijere, jer trenirajući njih dodatno sam shvatio kako se neke stvari mogu promijeniti.

Je li konstantno učenje, usavršavanje i praćenje novih metoda najvažnije u trenerskom radu?

To je definitivno jako važno. I dalje sam relativno mlad kao trener. Završio sam Kineziološki fakultet, tamo sam naučio što treba naučiti, a uz tu teoriju sada dodajem praksu, svoje i iskustvo drugih trenera. Uz to, sada na internetu možemo pratiti treninge i metode najboljih svjetskih karataša, ali i ne samo njih. U treningu koristim i puno metoda iz drugih sportova, kao što su rukomet, nogomet, atletika. Sve se to može uključiti u naš trening, ali stalno morate biti u tome, pratiti što se događa.

Na stranicama Karate kluba Samobor pročitao sam izjavu kako Vam je cilj stvoriti europskog i svjetskog prvaka?

To je svakako cilj. Mi u klubu od kraja devedesetih svake godine donesemo europsku ili svjetsku medalju u jednom od uzrasta. No, nemamo zlato i za njega nam uvijek još nešto nedostaje. Prošle smo godine imali srebro Maje Lenard i Mateja Tomazina u Novom Sadu, a Rašidagić je bio drugi 2006. u Grčkoj. Zato je meni zlato i dalje cilj. I ovo su lijepi uspjesi, ali želim stvoriti najboljega. Uz dovoljno dobrog materijala, smatram da ne postoje prepreke da se taj cilj ostvari, jer imamo super uvjete u klubu, mogućnost korištenja dvorane 24 sata, a rijetko tko ima mogućnost da se praktički u bilo koje doba dana može trenirati.

Znači li to da onda gotovo i ne možete naći izgovor za neuspjeh, kao što to mogu u nekim drugim sportovima u kojima su izgovori česti?

Što se tiče uvjeta, mislim da je u klubu sve dobro posloženo. No, ovdje otvaramo drugo pitanje ili problem, a to je potencijal koji dobivamo. Naime, sada imamo zaista dobru generaciju i "ganjat" ćemo ih da od njih dobijemo što bolji rezultat. Izgovor, kao i ostali sportovi, možemo pronaći u činjenici da je sve teže dobiti dobar materijal. Današnja djeca nisu kao što su nekad bila, valjda zbog ovog sjedilačkog načina života uz računalo i televiziju. Što vam vrijede savršeni uvjeti, ako nemate s kim raditi? Pričam i s trenerima iz drugih sportova i svi se žale upravo na činjenicu da im dolaze djeca koja imaju sve slabije razvijenu motoriku i prostornu orijentaciju. I mi imamo primjer da od 30-ak djece, koja se upišu u početničku grupu, tek njih 10-ak je u početku na razini da se s njima može odmah normalno raditi, dok s ostalima treba puno više rada. Dakle, već u dobi od 8 ili 9 godina rijetki su oni s jako dobro razvijenom motorikom, a pitanje je hoće li ostati u sportu ili će se baviti nekim drugim stvarima. Nadam se da će se nešto uskoro promijeniti i u školama, jer smatram da su dva sata tjedno tjelesne i zdravstvene kulture premalo. Sve više pojavljuje se i problem pretilosti kod djece zbog prehrane i načina života. Uz barem tri sata nastave tjelesnog tjedno mislim da se moraju organizirati i dodatne sportske škole. To se planira i nadam se da će nešto od toga biti.

Spomenuli ste generaciju koja obećava. Je li to dodatna obaveza?

To je nadarena genaracija (Maja i Ana Lenard, Nikola Šoić, Matej Tomazin, Haris Kovačević) s kojom sam prvo počeo raditi. Imao sam sreće da su svi ostali u klubu i sportu, jer već od najmlađih dana postižu lijepe rezultate. Još kao kadeti bili su treći na svijetu pa su medalje osvajali u juniorskom i sada u seniorskom uzrastu. No, još su mladi i tek sada treba stvarati rezultate. Vidjet ćemo hoćemo li u tome i uspjeti. Oni su i odlični studenti na svojim fakultetima i dok još studiraju možemo očekivati od njih vrhunske rezultate. Nažalost, u karateu se ne vrte neki novci pa kada završe fakultete i počnu raditi teško možemo očekivati da će moći dva puta dnevno trenirati kao sada i ići na natjecanja. U mlađim uzrastima s ovako talentiranim generacijama na ovaj način se mogu postizati rezultati, ali u seniorskom stažu puno je teže sve to ostvariti, upravo stoga što netko počne raditi, osnivaju se obitelji pa se više ne može trenirati dva puta, nego samo jedanput dnevno, a to se onda osjeti u svjetskoj konkurenciji u kojoj profesionalci puno više treniraju. Zato se nadam da će ova generacija u sljedeće tri do četiri godine uspjeti puno toga napraviti.

Karataši i karatašice su od 1994. godine najčešći osvajači nagrada za najbolje sportaše Samobora. Rekorder ste s pet nagrada, ali neki to već polako sustižu. Hoće li Vam biti drago, ako vas i prestignu?

Zasigurno. Matej Tomazin ima već tri nagrade i ja bih najradije da me već u sljedeće dvije godine stigne i prestigne, jer bi to značilo da ima europsku ili svjetsku medalju. Ponavljam, to je i moj cilj, a uz to što ga treniram i veliki smo prijatelji. Naravno, to isto želim i Nikoli Šoiću. Glavno da dođe rezultat.

Jesu li Vama nagrade pomogle, jesu li otvorile neka vrata?

Sada me zbog toga znaju zezati, ali moram reći da u tih pet godina, kada sam bio najbolji sportaš Samobora, a četiri puta najbolji u Zagrebačkoj županiji, samo jedne godine sam dobio i novčanu nagradu. Sada se novčane nagrade dodjeljuju svake godine. Znači, te mi titule nisu donijele financijsku korist, a niti sam išao i tražio bilo što drugo, jer me zanima isključivo sport. Titule su velika čast i donijele su mi zadovoljstvo. Doma ti pehari skupljaju prašinu, ali lijepo ih je vidjeti.

Nadate li se poslu u savezu ili izborničkoj funkciji?

Bilo je već riječi da se uključim u rad kadetske selekcije, ali do toga nije došlo, ne znam zbog čega. Ako nastavimo u klubu s ovim rezultatima, mislim da je logično da se jednog dana uključim i u rad reprezentacije, jer je to ono najviše što mogu poželjeti. To bih volio raditi, ali krenuti prvo od kadeta pa onda možda prema seniorima. No, to mi nije prioritet. Ispunjava me i ovaj rad u klubu, jer svaki dan imamo treninge i radimo. To je posao koji volim, u tome uživam. Kako su treneri prije brinuli o meni, tako sada ja brinem o drugima. Znate, ne možete ih stalno ni ganjati na treninzima, već morate znati kako im je, jesu li zaljubljeni, kako im je u školi, kako doma, a komunikacija s roditeljima mora biti OK. Ponekad je najteže sve to poloviti, jer u prvoj je ekipi 17 ljudi koji različito reagiraju. Neki su povučeniji i morate doprijeti do njih, a neki su otvoreniji. Svatko od njih je poseban i treba o svemu brinuti. Imam sreću da sam u sportu, da mogu raditi s mladima, putovati s njima, jer uz njih i ja se osjećam mlađim nego što to jesam. Meni je to lijepo i zadovoljan sam.

M. Šipuš

 

Davor Mrzak, najbolji samoborski sportski trener za 2011. godinu

Arhiva 2012

2019

2018

2017

2016

2015

2014

2013

2011

2010

2009

2008

2007

2006

2005

2004

2003

2002