24.03.2012.

Najbolja sportašica Samobora i Zagrebačke županije, rukometašica ŽRK Samobor Ivana Lovrić

U Samoboru sam našla pravu sportsku sredinu

Najbolja sportašica Samobora i Zagrebačke županije, rukometašica ŽRK Samobor Ivana Lovrić

Protekla će godina svakako ostati u lijepom sjećanju rukometašici Ivani Lovrić. Naime, kao članica hrvatske reprezentacije rukometa na pijesku osvojila je zlatnu medalju na Europskom prvenstvu te proglašena najboljom igračicom turnira, nastupila je s reprezentacijom na Svjetskom prvenstvu u Brazilu, a odličnim igrama u Ženskom rukometnom klubu Samobor pridonijela je da naš klub 2011. godinu završi na trećem mjestu u 1. Hrvatskoj rukometnoj ligi, odmah iza Podravke i Lokomotive. Sve to rezultiralo je izborom za najbolju sportašicu Samobora, a potom i Zagrebačke županije, dok je ŽRK Samobor proglašen najboljom ekipom u gradskom i županijskom izboru za 2011. godinu.

Čestitke na dvostrukoj tituli. Možemo li zaključiti da Vam je 2011. godina najuspješnija u dosadašnjoj karijeri?

Takvi su pokazatelji, iako mi ta 2011. nije počela dobro kada se otkrilo puknuće ruke, zbog kojeg sam morala na operaciju. No, sve je dobro prošlo, dobro sam se rehabilitirala, preko ljeta sam s reprezentacijom igrala rukomet na pijesku, stigli su veliki uspjesi, a onda smo u klubu odlično odradile i pripreme za novu sezonu. Sve smo bile zdrave i došli su rezultati. Oni su potvrda dobrog rada u klubu, kao i toga da osobno dobro radiš i ideš u dobrom smjeru. Svakako je zadovoljstvo kada ti ljudi iz struke daju nagradu i podršku, jer to znači da prepoznaju to što radiš. No, uvijek volim naglasiti i da to priznanje nije samo meni pojedinačno, jer se pojedinac ne može istaknuti u kolektivnom sportu bez podrške cijele ekipe. Ni ja ne bih uspjela bez mojih cura, koje su me podržale i zbog toga su stigli rezultati.

Moramo se vratiti u ljeto i Europsko prvenstvo u rukometu na pijesku u Umagu gdje je, uz zlato za Hrvatsku, stigla i titula za najbolju igračicu. Kako je igrati na pijesku, jer ipak se radi o puno dinamičnijoj igri?

To je dinamičnija igra, jer igraju 4 igračice i pravila su drugačija. Igramo bose, nema vođenja lopte, golovi vrijede jedan ili dva boda, ovisno o načinu postizanja. Hrvatska se već godinama natječe na svjetskim i europskim smotrama i ima 6 medalja s velikih natjecanja. Moram reći da imamo super odnos u reprezentaciji, krasi nas pravo zajedništvo, baš kao i ovdje u klubu. Na posljednjem EP u Umagu za svaku curu se pjevao poseban bećarac i to zajedništvo nas je krasilo na terenu i izvan njega.

Kako je počelo? Kao zabava ili...?

Počelo je na jednom turniru tijekom ljeta na Jarunu. Tada sam igrala u Hrvatskom dragovoljcu i mi cure iz kluba smo odlučile prijaviti se na turnir, jer nam je liga završila, a htjele smo još malo igrati i ostati u formi. Otišle smo, odigrale i svidjelo nam se. I tako je krenulo. Najprije turniri u Zagrebu, onda preko ljeta na moru, pa se spojilo ugodno s korisnim – ljetovanje i igranje. Rukomet na pijesku je meni vid aktivnog odmora, koji prakticiram već dugo, iako se neki treneri s tim slažu, a neki ne.

Koliko iskustvo igranja rukometa na pijesku koristi u klasičnom rukometu?

Meni puno koristi, jer spremnija dođem na pripreme. Znam dosta prijateljica koje ga ne žele igrati, ali na pripremama moraju odraditi trkačke dionice, što im je puno teže, a igrajući rukomet na pijesku ja to i ne osjetim. Uz to, ne trčim samo određenu zadanu dionicu, već u igri moram razmišljati o tehničko–taktičkim kombinacijama. Rukomet na pijesku je dosta naporan, iako se igra 2 puta po 10 minuta. Mogu reći da mi je nekad to napornije neko 60 minuta na parketu. No, tijekom igranja rukometa na pijesku nikad nisam imala ni najmanju ozljedu.

Sigurno Vam je osobno puno značio i povratak u rukometnu reprezentaciju?

Taj povratak je također bio još jedna potvrda dobrog rada i mojih kvaliteta. U reprezentaciji sam debitirala 2006. i bila do 2010., a onda me nije bilo godinu i pol dana, što zbog ozlijede, što zbog drugih stvari. No, došla sam u dobru formu, dobro smo igrala u Samoboru i, eto, ponovno je došao poziv. Sada nas u petom mjesecu čekaju najvažniji susreti, a to su kvalifikacije za Olimpijske igre u Londonu. One su san svakog sportaša, jer se to događa možda jednom u životu. Nadam se da ćemo iskoristiti priliku koja nam se pruža.

U ovom osobnom predstavljaju možemo zaključiti da tijekom cijele godine imate obveze i u klubu i u obje reprezentacije.

To je moj izbor. Koliko god je u Hrvatskoj teško biti profesionalac (puno igračica radi ili studira, a općenito ženski sport još nije na razini da se samo od tih primanja može živjeti), meni te konstantne obveze i davanje rukometu ne predstavljaju problem, jer sam taj dio profesionalizma osjetila igrajući izvan granica Hrvatske. Znam da stalno treba ulagati u sebe, dobro raditi i paziti na zdravlje pa ti se to može vratiti.

S obzirom na karijeru (Hr. dragovoljac, Lokomotiva, Trogir, francuski Metz, mađarski Debrecen, Samobor), možete li napraviti usporedbu europskog i našeg rukometa?

Kada sam nakon nastupa reprezentacije na EP prešla u Metz vidjela sam kako je nastupati u Ligi prvakinja. To je zaista doživljaj, jer su najave kao u NBA ligi – mrak u dvorani, a svjetlo prati samo tebe kada istrčavaš na teren. Nakon utakmice po 20-ak minuta ne možeš s terena koliko ljudi čeka na autogram. S druge strane, u Francuskoj je bio paradoks da je puno manja preventiva uoči treninga, sve je puno opuštenije i nema presinga. No, bilo je puno situacija za pamćenje, kao što je ona da su me u finalu Kupa igračice nosile nakon pobjede, jer sam u zadnjoj minuti ozlijedila koljeno. Kada sam došla u Mađarsku tamo su treninzi pak bili četiri puta dnevno, a najteža je bila komunikacija, jer su svega dvije suigračice znale engleski. Tamo pamtim i navijače, koji su bili nabrijani kao nogometni pa sam doživjela i tuču navijača na tribinama. No, zbog nekoliko razloga došlo je do zasićenja, otišla sam iz Mađarske i tri mjeseca nisam nigdje igrala, osim rukomet na pijesku.

Kako je započela priča sa ŽRK Samobor?

Srećom, došlo je do kontakta sa Sandrom Novak i trenericom Dubravkom Tunjić (koju sam poznavala od prije nekoliko godina iz B reprezentacije). Svidjela mi se njihova priča i razmišljanje, ideja da se ide korak po korak, a činjenica je da se ta ideja provodi već nekoliko godina. Odlučila sam doći i pomoći, a poklopila se i odluka da imam klub ako želim ponovno u reprezentaciju. Prvo je dogovor bio na polusezonu pa cijelu sezonu, onda na još jednu. Dolazak u Samobor bio mi je bitan, jer mi se vratila i volja za rukometom i sretna sam zbog toga. Moram reći da su me zvali iz Lokomotive i još nekoliko klubova, ali zbog lošeg iskustva s Lokomotivom od prije nekoliko godina nisam ponovno željela ići tamo. Nisu mi bitna bila ni primanja, već sam tražila pravu sportsku sredinu, gdje nema tenzija. Jedan poraz ne znači smak svijeta, ali je važno da klub ima svoj cilj, da je organiziran i ima viziju što napraviti kroz nekoliko godina. To sam prepoznala u Samoboru. Svidjelo mi se i to što se stvara baza vlastitih domaćih igračica, mladih cura koje su u klubu nekoliko godina. Odgovarao mi je i raspored i tempo treninga, kao i briga za igračice. Ja sam se u tome našla, a klub je trebao mene da pomognem i zbog toga smo brzo postigli dogovor. Nastala je simbioza koja sada uspješno funkcionira.

Bez obzira na dobru atmosferu koja se stvorila oko kluba, jeste li se nadali da će Vas navijači tako dobro prihvatiti?

Zapravo sam tek kasnije čula kako teško Samoborci primaju nekoga izvana (smijeh). Zato su mi valjda i počeli govoriti kako su me ljudi dobro primili. Mogu reći da svima pristupam isto. I s malim curicama u klubu i s roditeljima i navijačima pričam isto, ništa ne glumim i ne taktiziram. Sve cure su me zaista jako dobro prihvatile i meni se sviđa ta atmosfera. Lijepo mi je vidjeti i kako su roditelji aktivni u klubu, da s njim žive, da nas navijači prate. S obzirom na iskustvo koje imam (i uz kontakte koje imam s drugim igračicama), mogu reći da je Samobor najbliže modelu organiziranog kluba koji vlada vani i po marketinškim aktivnostima, radu s navijačima, uz brigu za igračice. Naravno, sve to ide nekad s dobrim rezultatima, ali ovdje su neke stvari bile posložene i prije nego što su došli ovi sadašnji rezultati i upravo mi se sviđa to što se uvijek razmišlja korak unaprijed.

Vidite li se u rukometu i po završetku igračke karijere?

U trenerskom poslu ne. Studiram novinarstvo i imam još nekoliko ispita do kraja pa se vidim u sportskom novinarstvu, jer to je ipak stil života kojim živim. Posebno me zanima istraživačko novinarstvo pa bih se voljela iskušati u tome. Od medija najviše volim radio, a mogla bih se orijentirati i na PR. Uglavnom, ne volim biti zatvorena u četiri zida, volim pokret i dinamiku.

M. Šipuš

 

Najbolja sportašica Samobora i Zagrebačke županije, rukometašica ŽRK Samobor Ivana Lovrić

Arhiva 2012

2019

2018

2017

2016

2015

2014

2013

2011

2010

2009

2008

2007

2006

2005

2004

2003

2002