15.02.2012.

2. dio razgovora s prof. Bojanom Pogrmilovićem

Sazrijevao sam kroz učenje

2. dio razgovora s prof. Bojanom Pogrmilovićem

Povodom Druge smotre klapa, održane u Samoboru 4. veljače, za Glasnik je, o suradnji s Ljubom Stipišićem Delmatom, s kojim je surađivao niz godina te ga i naslijedio na mjestu voditelja Klape Poj iz Samobora, govorio prof. Bojan Pogrmilović. On i sam ima bogato iskustvo u vođenju zborova i klapa te je stoga iznimno zanimljiv sugovornik. I ovom prigodom na početku prisjetili smo se pokojnog maestra Ljube Stipišića Delmate.

Kada je Ljubo Stipišić Delmata došao u Samobor, u jednom razgovoru za Glasnik spomenuo je Vaše zasluge za njegov dolazak u Klapu Samobor. Vjerojatno Vam je s jedne strane drago sada nastaviti njegov put, ali s druge strane i teško. Otkud ta emotivna vezanost uz njega?

Mogu reći da je Ljubo Stipišić bio jedan od mojih glazbenih očeva. Mogu to slobodno zaista tako reći. Mnogi to govore, i to s punim pravom, jer ni ja ne pretendiram da bude samo moj "otac". On je klapski otac cijelog ovog glazbenog svijeta. Njegovu sam smrt doživio zaista kao smrt vlastitog oca, jer je moj otac rano umro te je i Delmatina smrt bila izuzetno težak emocionalni trenutak. Ponosan sam na to što sam prepoznao njegovu veličinu i u trenutku kada je na njega početkom devedesetih napravljena hajka od zavidnih ljudi, koji su na svakojake načine pokušavali minorizirati njegov rad i vrijednost te ga, iz posve privatnih svojih razloga, maknuti iz Omiškog festivala. Iako ga tada nisam još dobro poznavao, bio sam možda i prvi koji se protiv toga pobunio te omogućio da njegov rad bude prepoznat u cijeloj Hrvatskoj, osobito na zagrebačkom području. Kroz praizvedbe njegovih djela za Ansambl Lado i Pjevački zbor INA zapravo sam omogućio da on ponovno postane prisutan na glazbenoj sceni. Tada se dogodilo nešto zanimljivo. Kako je postao poznat i prihvaćen u Zagrebu, tako su ga ponovno počeli cijeniti oni koji su ga praktički odbacili. Moram reći da je tu veliku ulogu odigrao i kolega Vlado Sunko s Gradskim zborom Brodosplita, koji također sve to vrijeme nije odustajao od izvedbi njegovih djela, iako je na nas voditelje klapa i zborova tadašnje vodstvo festivala u Omišu vršilo pritisak da ne izvodimo njegova djela. Ljubu Stipišića Delmatu su tada smijenili s vodstva tog festivala i, valjda da bi opravdali taj potez, htjeli su zabraniti i njegove pjesme. Tada sam vodio klapu Cesarice, koja je bila jako dobra i prekvalitetna pa smo uporno pjevali njegova djela i pobjeđivali s njima na festivalu. Ponosan sam na tu činjenicu da sam, iako tada još mlad i relativno glazbeno nepoznat, imao snage oduprijeti se tim perfidnim igrama. Stoga mi je puno značilo što je i na sprovodu Ljubin sin Zlatan Stipišić Gibonni rekao: "Ti i Sunko ste ga spasili u trenutku kada mu je bilo najteže". Tih ranih devedesetih Delmata je zaista bio u teškoj poziciji. Bilo mu je teško, jer nije bio priznat od svoje sredine.

Kroz dugogodišnje prijateljstvo upoznali ste i njegov cjelokupan rad. Koliko javnost zapravo poznaje Delmatu?

O Delmati bi se puno toga moglo reći. Dovoljno je vidjeti i njegova likovna djela. Nisam likovni stručnjak, ali pogledajte samo pet njegovih slika i shvatit ćete da je to strahovito visoka razina - i kreativna i tehnička. Njegova poezija, kako ona neskladana tako i ona vezana uz glazbu, iznimno je visoke kvalitete i nije mi jasno zašto još nije ušla u antologije hrvatske poezije. Možda nisam taj koji o tome treba govoriti, ali mislim da na to treba ukazivati. Ono što je činio kao organizator i promotor također je iznimno značajno. Recimo, on je podigao otok Rab, jer prije tamo nije bilo ničega, a sada djeluju četiri klape. Gdje god se pojavio radio je mala čuda i ponekad nije lako shvatiti kako sve to stane u jedan život. Dovoljno je reći još samo jedan podatak. Izdavačka kuća Profil sada treba izdati njegovu knjigu Anima Delmatica. U njoj je Delmata obuhvatio oko 20 000 jedinica koje su vezane uz narodne poslovice, ljekarije i slično. Prije toga objavljena je knjiga Identitet (izdavač je Gradska knjižnica u Zadru), koju smo i promovirali kroz koncerte u Lisinskom, Splitu i Zadru, a u kojoj je Ljubo Stipišić objavio oko 1000 stranica nota. Upravo sam i stoga na sporovodu rekao da je umro dalmatinski Bach, jer kada bi netko išao samo prepisivati te stranice, trebao bi mu čitav život za to. Meni bi trebalo i dva života da sve to prepišem. A on je sve to skladao. Ne zaboravimo da je skladao i neka od najljepših djela hrvatske vokalne literature. U toj knjizi je i 400 stranica njegovih obrada, a moram istaknuti da velik broj njegovih djela uopće nije ni ušao u izdanja i da upravo sada radim na korekturi njegovih djela, koja trebaju biti tiskana, kako bi i taj dio pokrili. Mislim da ove brojke sve govore. Kada takvu osobu neki samo zovu ocem Gibonnija, onda je jasno zašto se i sam Gibonni zbog toga ljutio. Ljubo Stipišić Delmata je veličina koju, nažalost, kao što se to često događa, naša sredina nije dovoljno prepoznala. Samoborci su na Drugoj smotri klapa početkom veljače, mislim, shvatili koga su dvije godine imali u gradu, jer on je dao velik prilog kulturi ovoga grada kroz korizmene i druge koncerte. Znam da je jako volio Samobor i vezao se uz njega i ljude s kojima je surađivao. Oni su mu i u najtežim trenucima bili od pomoći i drago mi je što je ta ideja o njegovoj suradnji s Klapom Samobor uspjela.

Naslijedili ste ga na mjestu voditelja klape koja sada, prema njegovoj želji, nosi ime Klapa Poj iz Samobora. Hoće li klapa nastaviti istim putem kao i do sada?

Važno je još jednom istaknuti da je Delmatina želja bila da klapa ima obilježje svoga grada, ali i ime koje je višestruka poveznica pa je iz Klape Samobor preimenovana u Klapu Poj. To ime "poj" zvuči dobro u svakom dijalektu. Ono postoji i u književnom jeziku, u kajkavskom dijalektu, u dalmatinskom izričaju, a ima i šire poetsko značenje. Zgodno je, kratko, lako se čita, čak i u inozemstvu. Zato smatramo da je ime odlično izabrano, a time smo ispunili i tu njegovu želju. Što se tiče budućnosti, klapa će zadržati na repertoaru sve ono što je Delmata postavio i pokušati zadržati sve one vrijednosti koje je ugradio. Naravno, niti jedan voditelj nije isti. Tako i ja ne mogu razmišljati na način kako je on razmišljao, već sam unio dio svoje osobnosti i svog vokalnog creda. Nastavit ću s vokalno–tehničkom edukacijom, što je moja specijalnost. Pokušavam klapu osposobiti za širi spektar vokalnog izričaja - da pjesmu s Korčule pjevamo na način kako se tamo pjeva, a da pjesmu iz Trogira pjevamo u trogirskom stilu, itd. Planiram, dakle, da klapa u budućnosti ima širok raspon vokalnih mogućnosti. Nastojat ćemo proširiti repertoar, ali svakako i dalje promovirati djela Ljube Stipišića, osobito ona koja su rijetko izvođena ili ih drugi uopće ne izvode. Nije nam cilj da nužno izvodimo njegovu Dalmatino, povišću pritrujena, jer ju izvode svi, i hvala Bogu da izvode. Pokušat ćemo otkrivati jednako lijepa djela, koja drugi još nisu prepoznali, jer nisu imali note za te pjesme i slično. Nakon izdavanja knjige sada više nitko nema opravdanja da nije mogao doći do notnih zapisa i svako tko se potrudi može doći do njegova opusa. Klapa Poj će svakako biti ta koja će biti perjanica u promociji manje poznatih Delmatinih djela.

Nije lako pobrojati sve čime ste se do sada bavili i čime se sada bavite. Možemo izdvojiti rad s Ansamblom Lado, zborovima INA i Zora, klapom Cesarice, sa Samoborkama. Kako ste uspjeli sve to obuhvatiti, jer svaki je taj zbor ili klapa različit u svom izričaju?

To je jako dobro pitanje. Odgovorit ću na dva načina. Jedan je da mislim kako cijeli život ispunjavam svoje glazbene želje. Do te sam spoznaje došao nedavno. Nisam znao što me to goni, a onda sam došao do te spoznaje. Naime, dolazim iz obitelji u kojoj se puno pjevalo. Majka mi je voljela raznoliku glazbu, ali joj je ipak klasika bila na prvom mjestu. Otac je bio jedan od osnivača Ansambla Lado i, osim što je bio jedno vrijeme profesionalni plesač, bio je i koreograf i folklor mu je bio prvi izbor. Stariji brat je volio zabavnu glazbu i jazz. Kao najmlađi u svemu tome, upijao sam sve to zajedno. Druga stvar je što sam po vokaciji solo pjevač i vokalni pedagog. Tako sam uvijek nastojao svoja znanja primijeniti na različit spektar zvuka, boja i izraza. Kad god sam radio, koliko je god to bilo moguće, nastojao sam ne raditi s dva istovrsna ansambla. Ako sam imao mušku klapu, nastojao sam ne imati još jednu mušku, već sam uzeo žensku klapu ili mješoviti zbor. Jedan od razloga je da samom sebi ne radim konkurenciju. Vrlo rijetko se događalo da sam morao imati dva istovrsna zbora, ali tada sam nastojao da repertoarno budu različiti. Recimo, to mi se dogodilo kada sam prihvatio na godinu dana vođenje mješovitog zbora Zora, kako bih ih spasio od raspada u godini proslave 150 godina djelovanja (zbor je imao svega 9 članova). Uspio sam članstvo povećati na 70 i time sam dao i kolegici, koja je bila na porodiljnom, mogućnost da se pripremi i preuzme zbor, koji, evo, i danas funkcionira. No, s njima sam imao potpuno drugi repertoar u odnosu na drugi zbor koji sam tada vodio, i još i sada vodim (INA). Čak im niti jedna skladba nije bila zajednička.

Kao dirigent, voditelj zbora i glazbeni pedagog čini mi se da morate biti i pedagog i psiholog u isto vrijeme, uočiti kako tko reagira, što želi. Je li to najteže?

To je sigurno tako, vjerojatno i je najteže, ali to se uči kroz godine. Kad se vratim u prošlost, sada mogu reći da bih radio drugačije, jer sam kroz godine puno naučio. Danas mogu reći i da sam puno sam i griješio. Međutim i ja, kao i svatko od nas, ima pravo i mora proći razdoblje učenja. Jednostavno, drugačije to i nije moguće. Kada iza svega stoji istinska predanost, ljubav prema tome što radiš i prema onima s kojima radiš, onda ti je sve oprošteno, jer oni znaju da se greška ne događa da bi se nekoga ponižavalo i sebe isticalo. No, moram priznati, ima kolega dirigenata koji sebe stavljaju u prvi plan, na sceni nikada ne pokažu rukom na pjevače koji su mu pomogli da se proslavi. Nakon nekog vremena to pjevači prepoznaju i na neki način kazne. Zato mislim da je jako važno da ljudi vide kako ih cijenite i volite. Te osjećaje cijelo vrijeme rada ne možete glumiti. Zato mogu reći da su ljudi s kojima sam radio opraštali neke moje pogreške. Druga stvar, jednako važna, mislim da zborovođe i dirigenti moraju shvatiti da njihov autoritet ne pada ukoliko sami priznaju neku pogrešku, prvo sebi, a onda i drugima. U svom radu odmah kažem – oprostite, ja sam pogriješio. Dodađa se i da na početku jednu stvar postavim na jedan način, a onda od zbora sljedeći puta tražim nešto drugo. No, kažem im da sam tada mislio tako, a da sam u međuvremenu došao do drugog rješenja i zamolim ih da naprave drugačije, jer smatram da je tako bolje i da je stvaranje kreativan proces. Dakle, greške treba priznavati sebi i drugima.

Na kraju jedino Vam možemo poželjeti uspjeh u daljnjem radu, osobito s Klapom Poj, i čekati nove koncerte i smotre.

M. Šipuš

Bojan Pogrmilović – kratak životopis

Dirigent, solo pjevač i vokalni pedagog. Diplomirao je solo pjevanje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Deset godina bio je glazbeni voditelj Ansambla narodnih plesova i pjesama Hrvatske Lado, a sada predaje solo pjevanje u Glazbenoj školi Vatroslava Lisinskog. Kao voditelj dalmatinskih klapa Mareta i Cesarice osvojio je brojne nagrade na Festivalu dalmatinskih klapa u Omišu i međunarodnom festivalu zborova u Veroni, a njegovi učenici solo pjevanja osvajali su nagrade na domaćim i međunarodnim natjecanjima. Član je žirija domaćih i međunarodnih natjecanja zborova (Verona, Azzano Decimo). Umjetnički je ravnatelj dvaju festivala (Natjecanje zborova u Azzanu Decimu i Festival Klapa Školjka u Pakoštanima, a dvije godine ravnao je i mješovitim pjevačkim zborom iz Verone, sastavljenim od članova 15 zborova Udruženja zborova Grada (AGC Verona). Od 1988. vodi Mješoviti pjevački zbor KUD-a INA, koji je pod njegovim ravnanjem dosegnuo sadašnju visoku razinu. Od 2003. do 2011. vodio je Vokalni ansambl Samoborke, s kojim je ostvario značajne uspjehe, među kojima i naslov pobjednika folklorne kategorije na festivalu Praga cantat. Sada vodi i Klapu Poj iz Samobora te Klapu Gajeta iz Zagreba. Ravnao je i gudačkim orkestrom iz češkog Krumlova, Hrvatskim komornim orkestrom, te Zagrebačkom filharmonijom. Kao solist i sa svim svojim ansamblima snimio je 30-ak nosača zvuka. Predsjednik je Hrvatske udruge vokalnih pedagoga i dopredsjednik Hrvatske udruge zborovođa.

 

2. dio razgovora s prof. Bojanom Pogrmilovićem

Arhiva 2012

2019

2018

2017

2016

2015

2014

2013

2011

2010

2009

2008

2007

2006

2005

2004

2003

2002