Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Samoborac Antun Župančić hrvatski je viceprvak u ronjenju na dah

Nova granica – sedam minuta bez udaha

Mnogi Samoborci i gosti grada prezime Župančić poistovjetit će uglavnom s ugostiteljstvom, konkretnije vinarstvom. Mladi Antun Župančić stvarno i vodi obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo iz kojeg uredno izlaze litre odličnog vina, međutim, u zadnje vrijeme Antuna se veže i uz jedan sport koji je u javnosti manje poznat, ali sve popularniji. Riječ je o ronjenju na dah, kojim se Antun Župančić natjecateljski bavi od 2011. godine i u kojem je već ostvario zapažene rezultate i ispunio reprezentativnu normu. Kako je došlo do ljubavi prema tom sportu, koji su izazovi i kakve se eventualne opasnosti kriju u njemu pojasnio nam je u razgovoru za Glasnik.

Otkud jedan kontinentalac, Samoborac, u sportu kojeg će mnogi laički odmah povezati s morskim dubinama, u ronjenju na dah?

Oduvijek me zanimalo ronjenje i još kao klinac sam uvijek imao masku i peraje uz sebe kad god bih bio na moru. Kada sam sa 14 godina zaradio prve novce, kupio sam podvodnu pušku i s njom krenuo pomalo u ribolov. 2008. sam završio tečaj ronjenja na dah i tu sam počeo ulaziti u taj sport. Prvo sam radio neke vježbe sam, osmislio treninge i tako samostalno trenirao dvije godine, da bi onda preko prijatelja došao u kontakt s ljudima iz kluba DPS Zagreb, počeo "službeno" trenirati pa i krenuo na svoja prva natjecanja.

Kakvi su rezultati do sada?

Natječem se tek zadnjih godinu dana, a prvi ozbiljniji rezultat mi je 2. mjesto na Prvenstvu Hrvatske. Bio sam i 4. u Zadru u disciplini "jump blue" sa 101,5 metara, a 3. mjesto mi je pobjeglo za 12 centimetara. No, napravio sam normu za reprezentaciju i sad ovisno o "jump blue" disciplini i još par nastupa u statici i dinamici trebam osvojiti što više bodova da bi se vidjelo gdje sam u okvirima reprezentacije. Inače, u Hrvatskoj nas ima 30-ak koji se natječemo, a postoje dvije međunarodne ronilačke federacije: AIDA, koja se više posvetila dubinskim disciplinama i CMAS, koja je više za bazen. Razlika je samo u pravilima i protokolu, ali su jednakopravne.

S obzirom da je ronjenje na dah mnogima još nepoznat sport, pojasni nam koje su to sve discipline.

Postoje bazenske discipline i ja bih ih sve probao raditi, ali trenutno nemam vremena za sve pa radim statiku i dinamiku. Statična apnea je bazna disciplina (ronilac zadržava dah na površini licem okrenut prema dnu bazena) i tko je u njoj dobar ima dobru podlogu biti uspješan i u ostalim disciplinama. Tu je još dinamika sa i bez peraje (računa se udaljenost prevaljena s jednim dahom roneći horizontalno). Postoje još i dubinske discipline. Najpopularnija je što se medija tiče "no limit", jer se u njoj postižu najveće dubine, a to je zaron sa spravom opterećenom utezima, tzv. saonicama ili "sleadom" (najavljuje se dubina do koje se misli roniti, a izranja se uz pomoć balona napunjenog komprimiranim zrakom). Potom, tu je "variable weight" (zaron sa "sleadom", a izranja se po želji plivajući ili povlačenjem po konopcu), ima i "free immersion" (ronilac zaranja povlačeći se po konopcu i vraća se na isti način) te "constant weight" (zaron u dubinu i izron s jednakom težinom utega sa i bez peraja). Po mojem mišljenju to je jedna od najtežih disciplina, jer ronilac ne koristi nikakva pomagala, ovisi samo o vlastitoj snazi. Postoji i relativno nova disciplina - "jump blue" (na 10 metara dubine je postavljena kocka s bridovima stranica od 15 metara, a ronilac kruži oko nje).

Mnogima ronjenje na dah zvuči poprilično opasno. Radi li se o pogrešnoj percepciji?

U principu nije opasno. Većina smatra da je ronjenje ekstremni sport, ali ono je opasno samo za one koji ga ne poznaju. Treba roniti u mogućnostima i držati se pravila, ne precjenjivati svoje sposobnosti i uvijek roniti u paru s roniocem podjednakih mogućnosti. Treba se pridržavati pravila i onda nije opasno. Doduše, u natjecateljskom dijelu se postižu velike dubine i ide se u ekstreme, ali na njima je osigurana ekipa koja pazi na sve, pazi se da uvjeti budu kontrolirani, da je u blizini medicinska ekipa, tako da čak i ako dođe do "black outa" nema većih problema.

Može li se bilo tko baviti ronjenjem na dah ili postoje određene fizičke predispozicije za one koji možda razmišljaju o ozbiljnijem ulasku u ovaj sport?

Svaka zdrava osoba u pravilu može se baviti ronjenjem. Najbolje je otići na tečaj, jer tamo se odmah vidi koliko tko ima potencijala i motivacije da bi se moglo početi ozbiljno raditi. Iako, treba znati da je sve to i relativno skupo (2.000 kuna za odijelo, 300-500 eura za mono peraju), pa je za nekoga tko ne misli ući u ronjenje ozbiljno bolje dva puta razmisliti. Inače, i podvodni ribolovci se često okušaju i u ronjenju; na kraju krajeva i ja sam krenuo na taj način. Ali, problem je s terminima pa je teško kvalitetno raditi s nekim tko nema nikakvog iskustva i tko nema statiku već u startu barem na iznad 3 minute ili da može u dahu preroniti 70-ak metara, jer s njime treba raditi od nule, a rezultati se traže u kratkom vremenu. Inače, zanimljivo je da u ronjenju ne postoje dobne granice. Na primjer, Ruskinja Natalija Molchanova, koja ima 50-ak godina, i dalje ruši svjetske rekorde. Kod mene u klubu radi Karla Fabrio-Čubrić, koja ima pet svjetskih rekorda iza sebe, a zanimljivo je da je neke od njih rušila odmah nakon poroda. Općenito ima dosta žena u ovom sportu i ostvaruju sjajne rezultate.

U medijima je najpraćeniji bio Kike Curavić i njegovi rezultati.

Kad je Curavić počeo ostvarivati rezultate svi su mediji pozornost skrenuli na njega, a danas u Hrvatskoj ima puno boljih ronioca od njega koji nisu dobili ni dio medijskog prostora koji je bio posvećen njemu. Ronjenje je relativno mlad sport, ali žalosno je da se rezultat jednog Gorana Čolaka, koji je svjetski prvak u statici i dinamici, poprati jedino možda u nekom specijaliziranom časopisu.

Gdje si ti u tim okvirima? Kakve rezultate očekuješ?

Da sam krenuo roniti 2000. godine bilo bi sve puno jednostavnije, jer u međuvremenu su rezultati jako otišli gore pa tako, recimo, u dubinskim disciplinama niti jedan rekord nije ispod 100 metara. Ne znam, volim ovaj sport, zanimljivo mi je, ronit ću uvijek, a koliko će trajati natjecateljski dio, to ćemo vidjeti. Sad sam na rezultatu od oko 6:30 minuta, a prvi naredni cilj mi je probati dostići preko 7 minuta. No, hoće li to biti za nekoliko dana ili mjeseci, vidjet ćemo.

Kakva je uopće situacija s treninzima?

Problem je s terminima, jer sve ovisi o rezultatima kluba, broju i kvaliteti natjecatelja koje okuplja s obzirom da se u odnosu na to dobivaju i sredstva iz Plivačkog saveza kojima se plaćaju termini. Natjecatelji mogu doći do nekih termina, dok je za rekreativno bavljenje ronjenjem na dah malo teže. Treninzi su raznoliki - od kondicijskih treninga, trčanja, treninga snage u teretani i plivanja, do dinamike koja se radi u bazenu, statike, treninga na suhom, poput hodajuće apneje i simulacije ronjenja na suhom. Treniram onoliko koliko vremena imam pa zimi imam i po 3 treninga dnevno 6 dana u tjednu, a kad su natjecanja onda je to jedan trening dnevno radi održavanja kondicije.

Što se tiče dubinskog ronjenja tu si, pretpostavljam, u dosta nepovoljnijoj poziciji u odnosu na tvoje kolege koji žive na moru, jer oni mogu svakodnevno trenirati dubinske discipline?

To je jedan od faktora koji ograničavaju, jer nemam toliko vremena da bih svako malo mogao biti na moru. A dubinu treba povećavati postepeno, privikavati se postepeno i to je problem, jer bi trebalo biti najmanje mjesec dana na moru pa raditi zarone iz dana u dan da se dođe do dubina koje bi se radile na natjecanju.

K.S./M.Š.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)