25.09.2006.

Još jedni Dani kraluša u Muzeju

Krasan ures i izvrsna terapija

Još jedni Dani kraluša u Muzeju

Ovogodišnji Dani kraluša održavaju se u Samoborskom muzeju od 22. rujna do 15. listopada. To je 7. radionica kraluša i izložba na temu kraluša. Na izložbi se mogu vidjeti kraluši na lasi i kraluši na žimi, fotografije, crteži, nošnja na kojoj se on nosi, ali i suvremena odjeća s kojom se može dobro nositi. Izložen je i veliki kraluš koji se prošle godine pleo oko zdenca na Trgu. Od 22. do 24. rujna su profesorice, učiteljice, odgajateljice, studentice dizajna i druge polaznice plele oko 6.000 zrnaca na svoj budući kraluš uz asistenciju Dragice Račić iz Male Jazbine i Natalije Šakić-Ded iz Zagreba. Završit će ga 7. listopada kako bi imale vremena sudjelovati u obradi grožđa svojih rođaka i prijatelja (kada su već vrijeme berbe provele s kralušom u Muzeju).

Buduća psihologinja Jelena Načeta tvrdi da je izrada kraluša izvrsna radna terapija, jer zahtijeva strpljivost i potpunu koncentraciju. Mr.sc. Lela Roćenović, autorica izložbe i voditeljica radionice, dodaje da ovime Samoborski muzej započinje cijeli niz aktivnosti kojima obilježava Dan grada Samobora.

Ivica Horvat

 
25.09.2006.

Nada Vučić, kći Marka Lukačića, čovjeka koji je donio kremšnitu u Samobor

Prava kremšnita traje kao leptir – samo jedan dan

Nada Vučić, kći Marka Lukačića, čovjeka koji je donio kremšnitu u Samobor

Nada Vučić rođena je Samoborka, krštena u crkvi Svete Anastazije. Danas ima 88 godina i živi u maloj garsonjeri s pogledom na Jelačić plac u Zagrebu. No, jedan drugi plac, onaj samoborski, obilježio je njeno djetinjstvo i mladost, a slobodno možemo reći - slatku mladost. Naime, Nadin otac, Marko Lukačić daleke je 1921. godine otvorio svoju prvu samoborsku slastičarnicu i, što je možda još važnije, donio u Samobor kremšnitu, slasticu koja će zahvaljujući njemu i njegovom bratu Đuri postati samoborski brand. Nada se za Glasnik prisjetila tih slatkih dana svoje samoborske mladosti.

- U Samoboru ste živjeli do 1937. godine. Kakvim ga pamtite?

- Bilo nas je malo i svi smo bili kao jedna familija. Sve je nekad u Samoboru bilo zeleno. Sjećam se večeri, kad bih izašla iz slastičarne da se odmorim pa krenula put Obrtničke - kakve su to mjesečine bile... Gradna je žuborila. U svibnju je sve bilo puno jorgovana... Živjeli smo mirnije, išli smo jedni k drugima, posjećivali smo se, zajedno smo išli na izlete, a danas ljudi jedva da se pozdravljaju.

- Kakva su vam prva sjećanja vezana za kremšnite?

- Zagrepčani su bili poludjeli za Samoborskim kremšnitama i dolazili su hrpimice na kremšnite, ali i druge kolače. Cijele kolone su dolazile pjevajući. Vikendima su dolazile "horde" planinara. Već unaprijed su mnogi naručivali cijeli pleh kremšnita kod tate, koji bi u Samoboru pokupili i nosili sa sobom u planine.

- Gdje je vaš otac izučio slastičarski zanat i kada dolazi u Samobor?

- Moj tata je učio u slastičarnici Kostinčer u Nikolićevoj (danas Teslinoj) ulici u Zagrebu, a za vrijeme 1. svjetskog rata radio je u današnjim Klovićevim dvorima kao slastičar u menzi za austro-ugarske oficire. U Zagrebu se upoznao s mamom, Viktorijom Golešić, a 1919. godine su se vjenčali i odmah potom nastanili u Samoboru. U Obrtničkoj ulici tata je počeo peći kolače, a prodavao ih je na početku u jednoj maloj prostoriji do samog mosta koji vodi do Hotela Lavica. Kasnije dolazi kavana Central, Matoševa...K nama su dolazili na kavu i kremšnite Bogumil Toni, Ljubo Vizner, svi Reiseri...

- Kako je izgledao radni dan vaših roditelja?

- Bili su neprestano u pokretu. Kolače i sladoled je radio tata, a mama je išla u nabavke. I mi, sve tri sestre, bile smo uposlene. Tata je obično vikendima pozivao još jednu ženu na ispomoć, a imao je i naučnike. Mama i tata često su ostajali noću zbog kartaša koji se nisu dali van, jer uz slastičarnicu su imali i gostionicu. A ujutro je bilo treba delat kolače... Kasnije, 1950. godine, tata je imao samo kavanu na Anindolu i radio samo vikendima, a onda odlazi u mirovinu.

- Tko tada nasljeđuje recept za kremšnite?

- Moj stric Đuro, tatin brat. Kad je Đuro došao raditi k nama, a prva žena mu je u Zagrebu umrla, oženio se za gospođu Adamek, frizerku preko puta slastičarnice. Đuro je 1950. godine, kad nam je slastičarnica konfiscirana, počeo tamo raditi kao poslovođa i to je radio do smrti.

- Je li to bio jedan te isti recept, tatin i Đurin? Nije li Đuro mijenjao neke omjere?

- Jasno da je to isti recept. Nemre se tu nekaj dodavat, a mislim da su i omjeri ostali isti.

- Odete li danas na kremšnite?

- Zadnju sam kremšnitu jela davno. Radije jedem ove pakirane kolače i kekse. Vidjela sam u slastičarnici u Radićevoj kremšnite zapakirane u plastične kutije na kojima je pisalo Samoborske kremšnite i izgledale su svježe, iako su bile od dan ili dva prije. Ja si mislim - Bože dragi! Naše kremšnite su se radile dnevno, jer one bi već na kraju dana skroz splasnule. Danas se u kremšnite meće puding da kremšnita ostane iste veličine par dana.

- Gdje se, po vašem mišljenju, danas mogu jesti prave Samoborske kremšnite?

- Danas kremšnita ne može biti potpuno ista kao što je nekad bila. Kao prvo, materijal nije isti. Osnovno - jaja nisu ista, a ni brašno ni mlijeko nisu isti. Ništa nije isto. Danas se sve kremšnite koje se rade u Samoboru prodaju kao Samoborske kremšnite, no ne znam kakve recepte rabe. Slastičarnica koja je proizašla iz tatine slastičarnice i iz slastičarnice koju je vodio moj stric Đuro, danas je u Samoboru slastičarnica U prolazu, jer je vlasnica te slastičarnice radila s mojim tatom i kasnije sa stricem Đurom. No, vjerujem da i druge samoborske slastičarnice proizvode izvrsne kremšnite.

- Smatrate li se ljubiteljicom kremšnita?

- Da. Evo, skoro će mi devedeset i do nedavno sam imala sve svoje zube. A jela sam kremšnite i kolače u mladosti svakodnevno. I ja i moje sestre cijeli smo život jele slatko i sve smo imale zdrave zube. Nikad nisam bila sita do kraja ako se poslije ručka nisam najela kolača. Svaki vikend, kad sam već živjela u Zagrebu, išla sam doma i nosila si natrag kolače za cijeli tjedan. Moja sestra ima sve zube sa svojih sedamdeset i više godina. Poslije sam saznala i to da mi je mama dok sam bila beba stavljala šećer na krpicu umjesto dude. Dakle, kao da su nas od malih nogu naučili na slatko.

- Jesu li tata i mama voljeli jesti svoje kolače?

- Tata nije uopće volio niti je jeo kolače, a mama je obožavala slatko pa tako i kremšnite, baš kao i nas sve tri sestre.

- Posjećujete li danas Samobor?

- Ne volim više ići u Samobor, jer je sav u betonu, a prije je bio sav u drveću, zelenilu i cvijeću.

Nenad Kobasić

FOTO: Tri sestre, Nada, Vera i Ena u slastičarni, u društvu s poznatim pjesnikom Markom Vukasovićem, autorom popevke Kraj kapele svete Ane

 

Još jedni Dani kraluša u Muzeju

Nada Vučić, kći Marka Lukačića, čovjeka koji je donio kremšnitu u Samobor

Arhiva 2006

2019

2018

2017

2016

2015

2014

2013

2012

2011

2010

2009

2008

2007

2005

2004

2003

2002